Kako biti drugačiji i biti prihvaćen?

drugaciji, Shutterstock 534531484

U zadnje vrijeme sve više stječem dojam da naša kultura poprima određene karakteristike zapadnih zemalja: jedna od njih je i želja za individualizmom, naglašavanjem različitosti, posebnosti svakoga od nas.

No, u isto to vrijeme dok toliko želimo biti posebni i individualni dolazi do paradoksa: ne prihvaćamo sve one druge ljude koji su drugačiji od nas. Poruka je prilično dvosmislena: treba težiti svom vlastitom stilu i pečatu (to je trend) ali taj stil i pečat se moraju uklapati u tuđu sliku toga što je poželjno i ok.

Kako okolina reagira na individulace? 

Uzmimo jedan realan primjer iz života. Recimo da se radi o djevojci koja traži partnera koji je svoj, koji ima svoje stavove i mišljenja, koji je drugačiji. I recimo da nađe takvog partnera i da je zaista sretna s njim, da se odlično slažu jer imaju slične vrijednosti. Ona zna da se on ne želi ženiti jer ne voli formalnosti, jer brak smatra komadom papira. On je obiteljski čovjek koji ne drži do forme; on je u našem društvu sigurno individualac. Kako okolina puna individualaca reagira na njega? Svi ih ispituju kada će se ženiti, on je na „crnoj listi“ jer čeka a našao je „onu pravu“, propituju njegov stav prema braku, nije im jasno zašto odbija ženidbu.

I iako ga naizgled prihvaćaju zapravo ga cijelo vrijeme žele vratiti nazad u kalup i žele da bude individualac identičan njima – individualac koji će se oženiti.

Uzmimo još jedan primjer. Recimo da vaše dijete ima 7 različitih profesora u školi. Svaki od njih predaje na svoj način. Možda svi dobro predaju ali su različiti – netko je živahniji, netko mirniji; netko je više a netko manje duhovit; netko koristi ppt na satu a netko ne. Ako vi ili vaše dijete želite jednog profesora smijeniti jer nije dovoljno zabavan/duhovit/živahan kao što su primjerice profesori iz tjelesnog i zemljopisa, tada opet šaljete poruku kako netko nije ok samo zato što je on; samo zato jer se ne uklapa u vaš kalup.

Sjećam se kada sam prije mnogo godina bila na jednoj edukaciji u Americi. Trener koji nam je držao predavanje me se silno dojmio i u jednom trenutku sam pomislila kako želim biti trener baš kao što je on. Čak sam pred njim imala veliku tremu jer sam bila svjesna da su moje prezentacije prilično različite od njegovih, da nisam kao on. Kako njegovom iskusnom oku ništa nije moglo promaknuti, tako mi je na kraju dao jednu povratnu informaciju koja mi je ostala zapečaćena do danas: „Ti imaš sve što ti treba da budeš dobar trener. Nisi kao ja, ni kao bilo koji drugi polaznik ovdje. Ti si ti i to trebaš i ostati. Opusti se i samo budi ti – jer ako se budeš trudila biti netko/nešto što nisi, onda šalješ krivu poruku ljudima oko sebe.“

Zašto pišem o ovome?

Rekla bih da mnogi problemi s kojima nam se ljudi javljaju na savjetovanje i terapiju proizlaze iz toga što sami sebe ne prihvaćaju takvima kakvi jesu. Naravno da im u prilog ne ide ni okolina koja im stalno poručuje da nisu ok: ako si introvert, zašto se tako zatvoren u sebe, trebaš se otvoriti prema drugima; ako si ekstravert, zašto toliko brbljaš. Ako si mirniji, zašto si kao drvena Marija; ako si energičan, odmah se postavlja pitanje na kojim si nedozvoljenim supstancama.

Činjenica je da se takvi kakvi jesmo ne možemo svidjeti svima – i upravo zbog toga je naša težnja da se svima svidimo, da svima pašemo u startu osuđena na propast.

Uvijek će se dogoditi da se nekome takvi kakvi jesmo nećemo svidjeti. Gotovo sam sigurna da se ni vama ne sviđaju svi – zar ne? Iz tog razloga bitno je da prestanemo udovoljavati svima i da se pomirimo s činjenicom da ne možemo svima ugoditi – i da to ni ne trebamo činiti. Pravo svakog čovjeka je da bira ono što mu odgovara, da je korektan prema onima koji mu ne odgovaraju, ali je isto tako i pravo svih nas da budemo mi. Da odbacimo ideju da se trebamo „savijati“ kako vjetar puhne – jer bez obzira na to savijanje, opet neće svi biti zadovoljni.

Konstruktivne informacije su uvijek dobrodošle

Ovaj članak nije napisan s ciljem da mišljenje drugih ljudi u potpunosti odbacimo i eliminiramo iz svojih života. Rekla bih da su konstruktivne povratne informacije drugih ljudi dobrodošle jer nam omogućuju da napredujemo, da se preispitamo. Ako dobivamo česte slične povratne informacije (primjerice da je s nama jako teško komunicirati, da „napadamo“ itd.) tada bi se zaista trebali pitati je li moguće da su svi ti ljudi u krivu i da im se samo „ne sviđamo“. Možda naša ličnost ima tu dimenziju da nismo baš najugodnija osoba na svijetu, ali nam to sigurno ne daje za pravo da se ponašamo bezobrazno prema kolegama, da smo neugodni itd. Naša je odgovornost da mijenjamo ono što možemo (a jedan dio sebe sigurno možemo promijeniti unatoč biološkoj sklonosti ka jednom polu) kako bi i nama i onima oko nas bilo dobro.

Kritike usmjerene na osobnost

No, ako povratne informacije udaraju na naš identitet, ako je kritika takva da je usmjerena na osobnost (npr. nekome ne odgovaramo zato što smo „mirni“, jer smo primjerice introverti), tada zaista nema smisla preispitivati što možemo drugačije, kako postati energični ekstravert. Ponašanje koje se manifestira je ok (za razliku od neugodnosti i bezobraznog ponašanja), samo ne odgovara drugima. To isto ponašanje će nekome odgovarati i možda će nas baš zbog toga i hvaliti.

Članak bi završila s porukom da je sasvim normalno da se ne sviđamo svima. Ono što smatram najvažnijim jest da se sviđamo sami sebi, da navečer kada legnemo u krevet možemo živjeti sami sa sobom i svojim postupcima tijekom dana.

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!