Luka Rubinić: "Ponekad me šećer naljuti, pa se svađam s njim kao s čovjekom"

luka  Luka Rubinić IMG 9533

Sjećam se sata iz biologije nekoliko mjeseci, ili čak tjedana, prije nego što mi je otkriven dijabetes tipa 1.

Tema koju smo obrađivali taj sat bila je upravo šećerna bolest. Bio je to zadnji sat popodnevne smjene jedne zagrebačke gimnazije i samo se čekalo da zvoni za kraj sata koji sam negdje u zadnjim klupama proveo u priči s kolegama o svemu samo ne o temi koja se provlačila na tom satu. Čak me i profesorica opomenula i prozvala da ponovim nešto što je rekla. Naravno, odgovorio sam šutnjom. Nisam imao pojma o čemu se govorilo i nije me previše zanimalo, tada...

Nedugo nakon toga ležao sam u bolnici u dobrom društvu s jednim kolegom koji od malih nogu ima dijabetes i upijao svaku njegovu riječ što smijem, a što ne i tako svaki dan tijekom boravka u bolnici jer sam postavljao stotine pitanja upravo zato što me zanimalo. 

Htio sam znati, naučiti i djelovati. On je marljivo odgovarao, nerijetko kroz smijeh, jer je sve to što mene čeka prošao, sa svime se suočio, upoznao, griješio, ispravio i naučio. Doktori i medicinske sestre naučili su me svemu što trebam znati u vezi dijabetesa. Kolega s kojim sam dijelio sobu prenosio mi je svakojaka iskustva, obitelj je bila uz mene kao najveća podrška i u takvom pozitivnom okruženju „Lakše je uspjeti nego propasti“ (naslov knjige dr. Ivana Kosa). Važno je imati uz sebe osobe koje znaju ono što vi ne znate kako biste naučili. Važno je slušati ljude koji imaju iskustva kako biste, na temelju njihovih, imali više vremena za stjecanje vlastitih koja vam još nitko nije otkrio. Važno je imati podršku najbližih jer ona vas usmjerava i olakšava ostvarenje željenih ciljeva.

S obzirom ma to da od sedme godine trčim za nogometnom loptom, uvijek sam bio naklonjen sportu. Završio sam Kineziološki fakultet gdje danas radim kao vanjski suradnik uz primarni posao nogometnog trenera.

10 znakova koji upozoravaju da je vrijeme za posjet kardiologu

Dijabetes sam dobio kao “poklon” mjesec dana prije 18. rođendana pa ću iznijeti neka svoja iskustva kroz punoljetnost uz dijabetes i sport.

Prvi primjer

Našao sam se u nekoliko situacija u kojima prije utakmice pojedem, dam si određenu dozu inzulina i mislim kako će sve biti u redu dok ne završim pa ću u svlačionici mjeriti i uzeti šećera ili inzulina ovisno o GUK-u. Pred kraj utakmice osjećam da mi šećer pada, a sve što trebam je u svlačionici pa mislim uskoro je gotovo i izdržat ću još malo. Na putu do svlačionice sam u hipoglikemiji i hodam uz pomoć suigrača jer mi se nije dalo uzeti dekstrozu i mislio sam da se meni ništa ne može dogoditi. Dijabetes je jedva čekao da me nauči pameti. Zatim sam ponio bombone i stavio ih na klupu za pričuvne igrače pa su na poluvremenu suci uzeli nekoliko komada i malo se počastili. Sva sreća da mi nisu trebali tada.

Rješenje

Uvijek nosite neki oblik šećera sa sobom. Danas na svakom treningu, nastavi ili bilo kakvoj aktivnosti imam uz sebe bombone, bilo u džepu ili čarapi ili ih pak ostavim na klupi, ali kažem suigračima da nije da im ih ne želim dati, nego mi trebaju i mogu me spasiti u određenim trenucima i, naravno, kažem im da mi ih pričuvaju od sudaca.

Čir na želucu, bolni zglobovi... Zdravstveni problemi koji "napadaju" u jesen

Drugi primjer

Putovanja i letovi avionom. Vraćali smo se s turnira avionom i imali smo presjedanje u nekom europskom gradu. Ja, pametnjaković, opet misleći da će sve biti u redu, stavim noćni inzulin (tada Levemir) u kofer koji tek kupim po povratku u Zagreb jer, naravno, neće mi trebati tijekom dana dok putujemo. Let je kasnio i nismo stigli na avion u predviđeno vrijeme, što je također bio zadnji let za Zagreb toga dana, pa smo morali prenoćiti u hotelu pokraj aerodroma. Šećer je bio dosta povišen idući dan i morao sam se igrati s Novorapidom da bih iskontrolirao razinu GUK-a.

Rješenje

Ponesite sve što je potrebno za regulaciju dijabetesa sa sobom, posebno kad je riječ o duljim putovanjima i boravku u inozemstvu. Ponesite kao da ćete ostati dvostruko dulje od planiranog – inzuline koje koristite, dodatne ampule, trakice, igle, mjerač, bombone, senzore...

Treći primjer

Dolaskom u novu sredinu, novi klub, novu škola/fakultet, novo radno mjesto ili neku do sada nepoznatu okolinu, mislio sam da ne trebam i da nije baš najbolje spomenuti da imam dijabetes jer tko zna kako će me ljudi doživjeti i prihvatiti i u kojoj će me mjeri smatrati sposobnim za obavljanje nekih zadaća, poslova ili funkcija. Sve dok mi nije trebala liječnička pomoć zbog jedne hipoglikemije pa su svi doznali o čemu je riječ onako kako to nisu trebali doznati. Umjesto da mi pomognu s nekim oblikom šećera, poznavajući moju situaciju i spriječe razvoj hipoglikemije, mislili su da sam konzumirao neki oblik droge.

Rješenje

Recite svima, slobodno i otvoreno, da imate dijabetes i kako vam mogu pomoći u određenim situacijama. Ako vas zbog toga netko smatra manje vrijednim i sposobnim, to nije vaš problem, već njegov. Trudite se dokazati, tražite priliku da vide da ste odgovorni i sposobni, ne odustajte od željenih snova i ciljeva. Naravno s bombonima u džepu.

Nove smjernice za prehranu dijabetičara znače i još manje ugljikohidrata! Što jesti, a što izbjegavati?

Četvrti primjer i rješenje

Prehrana. Moram naglasiti da sve što se tiče ovog primjera vrijedi samo za mene. Jedem sve što želim, sve što mi odgovara i sve što volim u umjerenim količinama. Npr. iza svakog obroka volim pojesti nešto slatko, kako bi mi obrok završio desertom, a to je najčešće čokolada, i to najviše dvije kockice i onda mi ta čokolada traje pet, šest dana. Kada su rođendani, vjenčanja ili neka slična druženja, dopustim si malo više s češćim mjerenjima GUK-a i, ako treba, više puta dajem inzulin kako bih sve održao u zadanim granicama. Obroci (tjestenina, riža, krumpir, meso, riba, puno povrća...) količinski su mi jednaki svaki dan i hrana je slična u približno isto vrijeme pa mi je tim načinom prehrane HBA1c najčešće u intervalu 6.0 – 6.8 mmol/l. Ponekad me šećer naljuti pa se svađam s njim kao s čovjekom što mi pomogne držati disciplinu i kontinuitet, a to znači da umjesto 3-4 “pikanja” u danu dođem do njih 5-6 što je jedino moja krivnja i odgovornost, a ne šećera jer sam ja taj koji odlučujem što ću i koliko pojesti. Za svaku donesenu odluku postoji određena posljedica.

Tekst i fotografije: Zagrebačko dijabetičko društvo

 Prati nas na Viber Public Chatu!