Razlike u odgoju dječaka i djevojčica - radite li i vi ove greške?

Shutterstock 39867043

Komunikacija djeteta s roditeljima i okolinom, koja se manifestira kao proces odgoja, ima snažan utjecaj na djetetovo ponašanje kao i na razvoj njegova identiteta.

Pružajući vlastite primjere i modele, potkrepljujući jedno a sputavajući drugo ponašanje kroz razne verbalne i neverbalne poruke, roditelji oblikuju ponašanje i stavove svoje djece.

Stavove i uvjerenja koja smo „naslijedili“ u vlastitoj obitelji, najčešće prenosimo i na našu djecu. Uzmimo za primjer oca koji je odrastao u obitelji u kojoj se znalo da „dječaci ne plaču“.

Tata koji ne pokazuje emocije i koji vjeruje da pravim muškarcima ne dolikuje pokazivanje emocija, vrlo vjerojatno će takvu poruku prenijeti i na svog sina.

Od malih nogu, svaki put kada njegov sin zaplače on mu šalje poruku da „to dječaci ne rade“. Dječaci kod zubara ne plaču jer su hrabri, dječaci ne plaču kada ih drugi dječak u parkiću udari nego mu vrate, dječaci ne plaču jer nisu curice... S druge strane, taj isti tata dok očekuje od svog sina da bude hrabar, da vrati drugom dječaku – sva ta ponašanja bi drugačije tretirao da se radi o djevojčici. Krhka djevojčica biva utješena kod zubara; kada je nemirna u gostima djevojčica dobiva poruku da mora biti pristojna i mirna jer je djevojčica; u parkiću se ne smije ljutiti na drugu djevojčicu jer to dobre djevojčice ne rade... I tako u konačnici jednog dana nastaju mladi muškarci i žene odgojeni na način da se ponašaju u skladu sa stereotipima.

Zablude o roditeljstvu koje itekako mogu štetiti djeci

Biološke razlike s obzirom na spol postoje

Iako određene biološke razlike s obzirom na spol postoje, najveće razlike među spolovima nastaju tek kada ih mi kao odrasli svojim ponašanjem uvjetujemo. Istraživanja mozga odraslih osoba pokazala su da žene imaju bolju povezanost onih dijelova mozga koji upravljaju emocijama i onih koji upravljaju govorom. Kao rezultat, žene (i djevojčice) lakše verbalno izražavaju svoje osjećaje od muškaraca. Možda je s time moguće povezati činjenicu da djevojčice ranije od dječaka počinju upotrebljavati riječi koje opisuju emocije (volim, sviđa mi se, tužna, sretna).

Ali budući da je istraživanje provedeno na odraslim osobama, te razlike najvjerojatnije nisu genetski uvjetovane već povezane sa stilom odgoja i različitim ponašanjem roditelja prema dječacima i djevojčicama: dok se razgovor o emocijama s djevojčicama podržava, kod dječaka je on gotovo u potpunosti izostavljen, pa čak i protumačen kao neadekvatan („Mi muškarci to ne rješavamo razgovorom nego akcijom!“). Vrlo brzo djeca shvate što je „prikladno“ a što ne za njihov spol i počnu se ponašati u skladu s tim. Ne iz razloga što nemaju biološke predispozicije za nešto (izražavanje emocija, verbaliziranje, smisao za prirodne znanosti i slično) već iz razloga što žive u uvjerenju da je to tako.

Ako ne brinemo o sebi, psihološki imunitet pada

Zamka koja se može dogoditi kada odgajamo djecu na stereotipan način jest upravo ta da jednog dana dijete izraste u osobu koja čvrsto vjeruje da nema kapacitete za nešto za što ima drugi spol.

Uzmimo za primjer dječaka koji odrasta u obitelji u kojoj je majka domaćica ili kompletno odgovorna za kućanstvo i koja, zajedno s ocem, dječaku šalje poruku da je to „ženski posao i da on ne treba znati kuhati, glačati, čistiti“. Ono što se događa jest da svaki put kada dječak poželi raditi neki „ženski“ posao, mama mu kaže neka ode raditi nešto drugo – to nije za njega. S druge strane, dječak iz dana u dan gleda model tate koji nikada ne radi taj posao. Kada dječak malo odraste, mama ni ne očekuje da bi joj sin mogao pomoći pospremiti stan jer – „On je dečko, pa neće valjda to od njega tražiti! Ni u njezinoj obitelji braća i tata nisu to radili!“. I u odrasloj dobi o tom muškarcu – ukoliko nema partnericu – i dalje brigu vodi majka. Jer on to ne može niti zna, žena je ta koja drži drži tri kuta kuće i brine o muškarcu!

Uvjerenje o manjku kapaciteta

S druge strane, zamislite djevojčicu kojoj unatoč interesima roditelji brane da se bavi stvarima koje su tipične za dječake. Dok je mala ne kupuju joj autiće jer je to za dječake. Zanima je matematika ali roditelji to ignoriraju i radije joj daju da crta umjesto da rješava matematičke zadatke. Ona želi na taekwondo ali je roditelji šalju na zbor. I tako jednog dana mlada žena ne polaže vozački ispit jer to nije za nju, misli da ga nikada neće položiti jer nema dobre spacijalne sposobnosti. Ne upisuje tehnički fakultet jer „to nije za nju“. I živi u čvrstom uvjerenju da za neke stvari jednostavno nema kapaciteta. Za razliku od njezinog muža.

Ukoliko želimo stereotipno odgojeno dijete, ovakvim ponašanjem smo na dobrom putu da u tome i uspijemo. No ukoliko zanemarimo spol djeteta u smislu da mu ne pridajemo određene steretopine karakteristike na temelju spola, tada ćemo mu omogućiti da se razvija u skladu sa svojim kapacitetima, željama, preferencijama, izborima. Omogućit ćemo mu razvoj bez ograničenja, omogućit ćemo mu da izraste u sretnu i ispunjenu osobu koja vjeruje da ima sve sposobnosti kao i drugi – pa čak i kao osobe drugog spola!

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!