Samo hrabro! Nije smisao života izbjegavati padove već naučiti se dizati

numerologija, sreca

Otkad znam za sebe uvijek sam bila mali perfekcionist: kako u školi po pitanju domaćih zadaća i ocjena, tako i po pitanju urednosti kod kuće. Sjećam se kako je mama uvijek prepričavala kako bi po povratku iz škole odmah išla pisati zadaću – čak ni zamamni mirisi ručka iz kuhinje i mamini pozivi nisu me mogli „odlijepiti“ od radnog stola.

Tijekom ljetnih praznika uvijek sam tražila mamu da kupi knjige za iduću školsku godinu čim dobije popis tako da stignem sve na vrijeme proučiti. I dok je većina djece funkcionirala posve drugačije – ponekada bi zaboravili napisati zadaću, nekada bi dobili lošu ocjenu, nekada zaspali u školu – ja sam bila dijete kojemu se takve stvari nisu događale. I čvrsto sam vjerovala da se ni ne mogu dogoditi.

I dok su svi drugi roditelji mojoj mami govorili kako ima sreće što joj je dijete baš takvo, samo je moja mama znala i drugu stranu medalje. Druga strana medalje je bila takva da kada mi se dogodio prvi neuspjeh u životu – prva loša ocjena – da sam to prilično teško podnijela. Apsolutno ništa me nije moglo utješiti. Ionako krhko samopouzdanje je poprilično palo – a mama nije mogla učiniti ništa da me uvjeri kako sam vrijedna bez obzira na ocjenu, kako se svakome može dogoditi takav „neuspjeh“ i kako nije kraj svijeta radi toga. Ništa nije pomagalo.

Djeca i slobodne aktivnosti - koliko je previše?

Pefekcionisti

Ako ste sami takav perfekcionist ili roditelj malog perfekcionista kojega osobni neuspjesi jako pogađaju, sigurno se pitate zašto uopće netko tako duboko proživljava neuspjehe a netko ne. Dio odgovora leži i u našem temperamentu i pojedinim nasljeđenim osobinama (na koje ne možemo utjecati) a dio na modeliranju značajnih osoba iz okoline i poruka koje su nam slali. Ako smo primjerice imali baku koja nam je bila važna i koja je slala poruke poput „uvijek se treba truditi“, „znanje je najvažnije“, „ili radi kako treba ili nikako“ i slično – tada su te poruke zasigurno utjecale na dijete. Ako je baka bila perfekcionist – moguće je da dijete preuzme njezin model ponašanja. Drugim riječima, na dijete osim roditelja utječu i druge značajne osobe u njihovu životu i u kombinaciji s osobinama ličnosti razvije se čovjek koji se s neuspjesima nosi vrlo teško ili čovjek koji na svaku situaciju gleda kao iskustvo i brzo se adaptira. Ako ste osoba koju neuspjesi ne pogađaju značajano, odnosno uspješno se nosite s njima – tada nemate problem. No ako ste osoba koja se mogla poistovjetiti s mojom pričom i neuspjesi je paraliziraju ili ih doživljavate vrlo osobno – tada bi bilo dobro da nastavite čitati dalje.

Pomisao na mogući neuspjeh nekada nas može toliko blokirati da se u pojedine situacije niti ne želimo upustiti iako bi od njih mogli profitirati. Onaj glasić u nama nam ne da mira i stalno ponavlja: ali što ako ne uspijem? Kako ću preživjeti taj neuspjeh?

I taj strah nas može toliko kočiti da odustanemo od mnogih stvari koje bi nas dugoročno usrećile ili na temelju kojih bi ako ništa drugo stekli bogato iskustvo.

Na jednoj edukaciji čula sam rečenicu koja me potaknula na razmišljanje i želju da počnem mijenjati taj dio sebe koji se konstantno bojao neuspjeha. Rečenica glasi: Ne postoji neuspjeh već samo povratna informacija. Kao jednom perfekcionistu ista je na prvu zvučala kao otužni pokušaj utjehe. No što sam više razmišljala o njoj sve mi je više imala smisla. Kako je ona dobila puni smisao i postala djelom svakodnevnice jednog perfekcionista koji je vrlo osobno primao kritike i katastrofično doživljao svaki (za neke potpuno beznačajni) neuspjeh?

Ne postoji neuspjeh već samo povratna informacija

Kako najbolje učimo na vlastitom primjeru tako ni jedan psiholog unatoč znanjima ne uči na tuđim već na svojim iskustvima. U fazi preispitivanja i razmišljanja o famoznoj rečenici da ne postoji neuspjeh već samo povratna informacija, dobila sam priliku otići na edukaciju u Ameriku. Sve sam imala osigurano – put, smještaj, hranu, plaćenu edukaciju. Moj jedini zadatak bio je otići tamo, odslušati predavanja i položiti ispite. I dok bi se netko veselio i bez razmišljanja prihvatio ponudu, ja sam bila prestravljena. Jedino što mi se u tom trenutku odvijalo u glavi bila je slika neuspjeha: od toga kako prvo do Amerike ni ne stižem jer me odmah izbacuju na aerodromu u Frankfurtu jer radim scenu u avionu zbog straha (nikada prije nisam letila avionom a put nije baš kratak). Evo prvog neuspjeha. Nisam u stanju ni otputovati sama na drugi kontinent. No ajde, ako ipak uspijem doputovati sama, što ako ne budem ništa razumjela budući da se sva komunikacija odvija na engleskom jeziku? To što sam učila engleski 12 godina ne znači ništa. Oni su izvorni govornici, možda ni ja njih ni oni mene ne budu razumjeli. I evo drugog neuspjeha. Strah se samo duplicirao. I u konačnici me smlavila panika kada mi je kroz glavu prošla krajnja misao - što ako padnem ispit? Pomisao na takav neoprostivi neuspjeh izazvala je u meni strah veći i od onoga da bi se avion mogao srušiti. A do tada sam mislila da mi je strah od smrti najveći.

Prepoznajte 7 najčešćih anksioznih poremećaja, a među glavnim krivcima je - nesigurnost

Pogledajte strahu u oči

I koliko god su neka pitanja i strahovi bili iracionalni (zar je moguće da baš ništa neću znati progovoriti nakon godina učenja engleskog) i koliko god je na neka pitanja bilo rješenja (postoje i tablete za smirenje za one koji paničare u avionu – velik broj ljudi nikada ne bi stigao na odredište kada bi ih na pola puta „izbacivali“ radi strahova), ništa me nije moglo smiriti. Ali unatoč tome, pristala sam. Škicnula sam svoj potencijalni neuspjeh u oči (škicnula, ne baš sasvim pogledala) i krenula put Amerike.

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Zašto sam se odlučila na taj korak? Prije svega jer je želja za tom edukacijom bila jača od onog straha od neuspjeha. Na pomisao da bih mogla propustiti takvu priliku u životu zbog straha da ne uspijem, shvatila sam da ne bi mogla mirno živjeti do kraja života s tom činjenicom. Do tada sam već imala niz stvari za kojima sam žalila jer nisam ni pokušala zbog straha od neuspjeha – javiti se na oglas za posao jer sam mislila da neće zadovoljiti visoke kriterije; odustajanje od izlaska na ispit za višu ocjenu zbog straha da me profesor ne sruši... Bilo mi je dosta. A s druge strane, hrabrila me činjenica da iza sebe imam i niz uspjeha koje sam doživljavala beznačajnima: završeni fakultet; položen vozački ispit otprve; pohvale i preporuke s radnih mjesta, vjeru poslodavca u mene da ću uspješno odraditi edukaciju... Pitala sam samu sebe što će se dogoditi ako položim ispit? Kako će to utjecati na mene? Osmijeh i osjećaj ponosa je bio toliko jak da ga nisam mogla ignorirati. A onda se javio onaj mali saboter koji je rekao a što ako padneš? I onda sam se sjetila rečenice da ne postoji neuspjeh već samo povratna informacija. Ako padnem ispit – pa možda je povratna informacija ta da trebam više poraditi na svom engleskom; možda ta edukacija ipak nije za mene i dobro da sam to na vrijeme otkrila; možda mi trebaju dodatna znanja – a ona se uvijek mogu steći, nije da imamo limit. I da, preživjela bih taj pad (osim ako ne bi bila taj peh da i avion padne). Ne bi bio ugodan no to je sasvim normalno – nitko ne bi bio oduševljen vlastitim padom na ispitu. Ali nije bitan sam pad po sebi – važnije je hoćemo li se nakon njega ustati a u konačnici i samo iskustvo koje smo pri tome stekli. Idući put ćemo biti spremni jer znamo što nas čeka. A ako ni ne pokušam – pa tada neću pasti ali neću ni steći iskustvo. Moje znanje se zadržava na istoj razini.

Rekla bih da je u životu manje važno jesu li situacije s kojima se susrećemo više ili manje pozitivne za nas. Naravno da nam je lakše i da smo sretniji kada su one pozitivne. No kad tad doživjet ćemo i one negativne, one neugodne, teške. A tom trenutku je puno važnije kako ćemo se prema njima postaviti i što ćemo izvući iz cijele situacije.

Ako uvijek imamo na umu da nema neuspjeha već samo povratna informacija, ako iz svake situacije izvlačimo pouku i iskustvo koje će nam koristiti u životu – tada možemo samo profitirati. Ne smatram da je uvijek lako tako gledati na stvari koje nam se događaju: normalno je da nekada posustanemo, da padnemo. No uvijek imajte na umu da bez obzira na to koliko pad težak bio, da je puno važnije hoćemo li nakon njega ustati i ustrajati u oporavku ili ćemo se prepustiti i ostati na podu zazivajući bolja vremena potpuno nesvjesni da ta vremena sami stvaramo vlastitim odnosom prema zbivanjima oko nas. Imamo izbor.

Na sreću ispit u Americi sam uspješno položila i to s najboljim rezultatima (boljim i od izvornih govornika). Da zbog straha od neuspjeha nisam otišla, nikada ne bi doživjela taj ponos i sreću. Vječno bi se pitala bi li uspjela ili ne. Kako je otada prošlo dosta vremena, nije da u međuvremenu nije bilo raznih izazova (što poslovnih a što privatnih) s kojima sam se susretala. I nije da nije bilo padova. Ali sam nakon svakog ustala. Moja poruka je da nije smisao života izbjegavati padova već naučiti se dizati. Što dalje sve ćemo se bolje hvatati u koštac s njima – ako se odlučimo da ih nećemo izbjegavati i da se nećemo predati.

Prava prijateljstva sklapamo kasnije nego što mislite! Žene nakon 20-e, a muškarci oko 40-e godine

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!