"Kako je živjeti s multiplom sklerozom? Još uvijek je nisam prihvatila, ali napredujem"

multipla skleroza

Kažu da su mijene jedina i sigurna konstanta u životu. Apsolutno.

Još jedna u moru lekcija koju savladate na teži ili lakši način, prije ili kasnije, pri dobitku autoimune dijagnoze. Prihvaćanje.

Kako sam otkrila da bolujem od multiple? Tek sam rodila i mislila da se radi o simptomima umora...

Prihvaćanje tih neizbježnih promjena. Prihvaćanje koliko god vam te promjene došle naglo, koliko god vam došle kad ste najmanje na njih spremni, koliko god ih vi niste htjeli... U suprotnome, ako ih ne prihvatite, imate duplu štetu.

Odbijajući ih prihvatiti, niste dobro „postavljeni“ za primiti udarac promjene pa tako promjena koja bi vas okrznula vas polomi u komade.

To je veliki rizik. Veliki rizik u kojem šteta može biti trajna i nepopravljiva kada ste nositelj autoimune dijagnoze.

Očekivati da ćete mirno i s radošću prihvatiti neke promjene koje ni u najluđem ludilu niste mogli očekivati a pogotovo ne priželjkivati, je suludo. Što se dakle nalaže kao obvezatno za savladati.

Prihvaćanje.

Od najranije mladosti, teško sam prihvaćala promjene. Promjene koje nisam htjela, promjene koje nisam smatrala potrebnima a pogotovo koje nisam smatrala pravednima. Svu svoju snagu, emociju i volju sam usmjeravala u borbu protiv tih promjena. Što sam dobila?

Autoimunu dijagnozu. Laički, pojednostavljeno rečeno, kad vlastiti organizam prepoznaje vlastite stanice kao strana tijela i bori se protiv njih.

Hmm, znakovito, zar ne?

Mnogo, zaista mnogo ljudi s autoimunom dijagnozom koje sam upoznala imaju istu karakteristiku. Teško prihvaćanje nepravde, teško proživljavanje tuge, teško i preintezivno proživljavanje stresa. A zatim su ti i ovi, meni slični, koji osjećaju prejako nepripadanje svemu što im se danas tako agresivno nameće. Agresivno nameće preko medija, preko društva, preko apsolutno svakog kanala koji postoji u današnjem življenju.

Odbijaju, rezolutno i bez komromisa, nešto što smatraju neprirodnim, nepoštenim i nenormalnim, prihvatiti za normalno.

Tu je onda društvo koje, oblikovano tim istim kanalima, poglavito medijima, te ako ne prihvaćaš pod normalno i ne živiš to, te ne prihvaća i gotovo nasilno tjera prihvatiti nešto što svaka pora tvog bića odbija.

Onda se tu vraćamo na početak ovog teksta.

Prihvaćanje.

Ono što bi trebalo savladati da je lakše živjeti. U cijelom tom košmaru apsolutno ti je nemoguće prihvatiti tako neke stvari. Ali zato treba početi lokalno. Prihvaćati ono što se događa tebi kao jedinki. Prihvatiti ono što možeš i moraš prihvatiti. Prihvatiti ono što ne možeš promjeniti.

Prihvatiti promjene u svom najužem krugu. Prihvatiti ih i sukladno tome namjestiti, rekli bi u pilatesu, posturu svoga tijela, da je u pravilnom položaju te da preko njega mogu proći sve te promjene sa što manje štete.

Generalno, mislim da mi ljudi previše svog života potratimo na to. Potratimo u sumanutoj borbi s vjetrenjačama i tek na kraju, kad pozbrojimo gubitke i štete, zaključimo da smo mogli lakše, da smo mogli brže.

Jedna od korisnijih lekcija ove moje multi-autoimune. Da sam je savladala u potpunosti, ne mogu lagati, nisam, ali da napredujem, jesam. Mislim da će proći život, a da neću moći reći da sam je u potpunosti savladala.

Ali, to je valjda život.

Prihvaćam!

Život s multiplom sklerozom: Dijagnoza me bacila na koljena, a danas vodim pilates za oboljele

Foto: Pixsell

 Prati nas na Viber Public Chatu!