Ništa u dijagnozi multiple skleroze nema smisla, ali oboljeli imaju snage, pozitive, volje...

Kristina Zrinka Kožul

Jedva sam dočekala da odem u posjetu svojoj MS sestrici koja mi je ujedno odlična prijateljica. Nju trenutno njena multipla skleroza gnječi više nego ikad...

Sjela sam u auto sa svojim sinčićem i za 20-ak min stigla kod nje. Prvi mi je to put bio da je vidim u kolicima. Čujemo se često i znam da se već neko vrijeme po kući kreće kolicima ali ovo je bio prvi put da je u takvom "aranžmanu" vidim. Ulazim kod nje u kuću i njezini roditelji, isprepadani koronom, a i njenom zahtjevnom terapijom koju je upravo primila, me pozdravljaju "s laktovima".

Savršeno će razumjeti to svi roditelji koji imaju MS borca za sina/kćer. Boje se da nju ne dohvati ni najmanja prehlada jer znaju koliko kobna njoj može biti u njenoj situaciji.

Govorim joj kako sam je jedva čekala vidjeti. Ona je jedna od Onih. Onih o kojima uvijek pričam i pišem. Jedna od Onih pravih i najjačih.

Ona se glupira i glumi da "turira motor" sjedeći u kolicima, glumi da pleše i "namjerno" trza nogom kada joj se noga od spazama sama trese. Ona je shvatila! Ništa ne treba uzimat preozbiljno, ozbiljnije nego što samo već i jest i svemu što je teško i što vas plaši treba pristupati kroz šalu i osmijeh.

Donijela sam joj prostirku za vježbe i ona se, uz majstorske pokrete rukama, jer je noge i ne služe baš, smjestila na nju.

Dok leži na leđima, ja joj odižem lagano jednu nogu i savijam je u koljenu, pitam je koliko ona uopće može upravljati njom. Kaže da ne može gotovo nikako. Sjedim na podu uz nju, podižem joj noge koje odbijaju svaku poslušnost a kroz glavu mi opet prolazi tisuću scenarija, pitanja, zaključaka...

Nju multipla gnjavi od njene šesnaeste godine. Nije je pustila da proživi ništa od one najljepše i naj bezbrižnije mladosti. I evo, sad je oborila na borbu "u parteru", doslovno. Priča mi ona tako kako bi htjela više od ičega položiti vozački ispit. Kaže kako nigdje nema autoškole koje imaju automobil na kojima bi ona mogla voziti i položiti niti uopće imaju program za osobe koje su onemogućene kao što je ona. Slušam je i stiskam zube psujući u sebi nepošten život i neosjetljivo društvo ali sam zato zadala sebi još jedan cilj. O tom po tom.

Nisam se mogla dugo zadržati i kažem joj da mi je žao što sam tako kratko stala i zahvaljujem joj što mi je toliko napunila srce...  

Kao što sam u prethodnom tekstu pisala o curki sa MS-om također od 20 godina, ni kod ove moje "MS sestrice" nigdje ni traga tuzi, ljutnji, zajedljivosti... Ona je "oborena", ali još je živa, a dok je živa do tad i može. Daa, može sve a ne može ni stoti dio onoga što je nekad mogla! Kako ja to mislim!? Nema logike!?
Već sto puta to napisah.

Ništa u ovoj priči, u ovoj dijagnozi, nema smisla ni logike, ali zato ovi kao što je ova moja "MS sestrica" imaju nešto. Imaju snage, pozitive, osmijeha, ideja i volje koliko nema pola zemaljske kugle.

I na tren ali samo na tren, padnem i ja pa mi bude žao. Bude mi žao jer znam u kakvom svijetu živimo. Znam da će ova moja "sestrica" toliko teže doći do svih tih stvari što čine život, život mlade osobe pogotovo. Šteta! Ali ne za nju već za sve one što zbog njene MS neće vidjeti predivnu mladu osobu kao što je ona. Ali, ni ona ni ja a ni toliko nas ne gubimo nadu, tako da će se reciprocitet jednostavno trebat jednom posložiti... Mi se već jesmo... Po- složili... :)

Foto: Pixsell, Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!