Ova priča me izula iz cipela... Čula sam je u dnevnoj bolnici gdje sam primala pulsnu terapiju

Kristina Zrinka Kožul

I tako me dopalo opet primati pulsnu terapiju.

Za sretnike kojima nikad nije trebalo znati što je to - to je intravenozno primanje kortikosteroida koji su široke upotrebe pa tako i za saniranje aktualne upale koja se događa u mozgu i vratnoj kralježnici kod oboljelih od multiple skleroze i koja im oštećuje mijelinske ovojnice i radi smetnje (motorika, vid, govor ...).

Koliko je važna podrška okoline za osobu oboljelu od multiple skleroze?

Sretnem tako u dnevnoj bolnici, gdje se primaju kortikosteroidi (infuzija teče nekih 1,5/2h), ženu u ranim 40-ima koja je čekala da joj medicinska sestra riješi neke papire. Upadnem tako u priču sa njom. Valjda zbog toga što znam da se iza svake oboljele osobe krije priča. Ali priča. I priča meni tako svoju priču žena...

Priča iz bolnice

Počela je od kraja. Sam kraj njene priče da je netko doživio bi bio njegov/njen kraj. Ali ne i kraj ove žene. Govori mi kako je imala strašno iscrpljujuću i dugotrajnu umjetnu oplodnju, kako je deset godina nakon toga oboljela od multiple skleroze, kako su prvo mislili da joj je tumor na oku i kako je morala proći, opet, iscrpljujući put da joj se otkrije da je u biti riječ o MS-u.

Kako je vrijeme prolazilo, a našle smo se obje brbljave, tako je i priča išla dalje. I nakon što sam joj rekla svaka ti čast za sve što je prošla, kaže ona meni: Eh, to je samo crtica... Onda mi ispriča kako je odgojila 18 godina mlađu sestru jer joj je mama se razboljela od/nakon poroda. Uz to ima i tri godine mlađeg brata od sebe sa Dawn sindromom.

Pa da postoji režiser koji je izrežirao sve to, ne bi li mu rekli da je malo pretjerao!?
Najvažnije u svemu tome, što zaista para oči, pardon uši, je osmijeh te žene!
Ja ležim tamo, s iglom u ruci, ona sjedi do mene i ulazi baka od 80 godina i ona se zeza s njom: "Ajde bako, ti ne možeš na noge, a ja duplo mlađa pa ne mogu ni ja na dane!"

I sve to uz gromki osmijeh od uha do uha.

Smijem se i ja s njom, gromko i od srca. Najveći "gušt" i zadovoljstvo mi je vidjeti tako takve ljude, koji su prošli toliko toga. Kao ratni brod, oluja, metaka, granata, sigurno i nekoliko potonuća, ali se nisu predali. Jer, imaju strahovito osviješteno tko su, što su dužni, što moraju, kome trebaju i zašto im predaja nije opcija.

Primjetila sam da su joj oči zasuzile kad sam je pitala jel' se čudi što ju je dopala ova multipla!? Multipla za koju, između ostalog kažu, i to da dolazi nakon težih psiho-fizičkih trauma. A ona mi je u nekoliko minuta ispričala dovoljno trauma za šest života.

Ne mogu maknuti ni izbrisati svoju multiplu! Mogu je samo prihvatiti i živjeti s njome

Htjela sam isčupati onu iglu iz ruke i tako je jako zagrliti. Ono što se kod mene uvijek javi kad sretnem takve osobe i povežem se u priči s njima. Želim im pokloniti onaj iscjeljujući zagrljaj.

Primjer i inspiracija 

Dodala sam je, normalno, na FB odmah i istu večer je pitala može li mi biti tema jer je inspiracija i primjer. Inspiracija za sve one koji vode bitke. Bitke od životne važnosti, bitke koje nisu birali.

Primjer za sve one druge, koji od nebitnih gluposti rade drame da se posrame i promisle dvaput od čega rade tu istu dramu! Onda gledam sebe i još više razumijem to zašto ne razumijem kad mi netko kaže "svaka ti čast"!

Za što? Ovoj gore ženi treba reći svaka ti čast nad svim častima! Ja imam toliku pomoć, logistiku, podršku, da mi nije nikakav problem gurati sve to. Iako, opet, kad pogledam retrospektivno svoj život izgleda mi kao da sam imala urođene neke postavke tipa "moraš", "izdrži", "to im duguješ"...

Od operacije refluksa bubrega u prvom osnovne, kad mi mama priča da me gledala u krevetu s dva katetera, jedan sa mokraćom iz mjehura a drugi sa krvi iz rane, a ja joj kažem ajde ti mama kući ja ću odmoriti i biti dobro. Kaže dijete od osam godina!

Ne znam ima li to kakve veze s tim što sam najstarije dijete koje je zadatak odgovornosti, obaveza i dužnosti uzelo ozbiljnije od ičeg. Pa tako sve. Kad moram, znam da moram na najjače, kad pazim, pazim najjače, kad volim, volim najjače! Oko tih stvari nema sredine. Svugdje drugo je ima, ali ovdje nema! I onda, kad se našalim, kao što se uvijek šalim s čim god mogu, i kažem da nije uopće za čuditi se što sam dobila ovu dijagnozu!

Jer nitko nije tolika zvjerka i toliko lud da me za###va kao što me za###va ova dijagnoza. Autoimuna. Vlastiti organizam sam sebe. To mogu i imam pravo samo ja. Koja može doskočiti i prkositi svemu. Osim samoj sebi...

Nakon dijagnoze multiple započinje novi život! Nažalost, ne odluče svi ostati uz vas

Foto: Pixsell, Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!