Pismo čitateljice:
Imam 27 godina i zaposlena sam, do sad uvijek zdrava. Unatrag oko 6 mjeseci imam panične napade u velikim robnim centrima a nešto kasnije se javlja i strah na ulici, tako da sad moram izbjegavati te situacije kad sam sama. Uzimam lijekove, no kako nije značajno bolje, razmišljam o odlasku na psihoterapiju. Ne vidim neki razlog iz moje prošlosti, nisam imala nikad paniku ili depresiju. Prekid s dečkom prije oko pola godine bio je jedini stres koji mogu povezati. Koja bi mi tehnika najbolje odgovarala?
Odgovor psihijatra Igora Girotta:
Panični poremećaj (opisan u prethodnoj kolumni) čest je razlog za javljanje u psihoterapijski tretman. Osobno sam stava da nema psihoterapijske tehnike koja je bolja od druge.
Kako je u svakoj psihoterapijskoj tehnici ključan faktor čovjek (terapeut), tako je mogućnost povezivanja s tražiteljima pomoći raznolika, i kao što u običnom životu ne možemo imati jednako dobre odnose sa svima oko sebe, tako je i s terapijskim odnosom. Terapeut treba da je “po mjeri” dotične osobe. Zato je najbolje da odaberemo tehniku tako da odaberemo terapeuta/icu koji nam odgovara, a to ne ide bez pravog pokušaja. Ako volite preporuke, prednost treba dati živoj preporuci, dok se online svatko s obzirom na svoje mogućnosti slobodnije izražava i negativno, pa i pozitivno. A svaki terapeut ne mora za svakog biti dobar kao niti loš.
Vrste psihoterapije
Dosta je reći da ih je puno, a govori se o brojci od preko dvjesto verificiranih tehnika u svijetu. To su, nasumičnim redom: tehnike savjetovanja, kognitivno-bihevjoralne tehnike, integrativna, geštalt tehnike, psihoanaliza, analitičke ili psihodinamske tehnike, tjelesno orijentirane tehnike, ekspresivne tehnike (ples, drama, art, muzikoterapija), narativna, grupne tehnike, hipnoterapije, sistemske tehnike, kibernetski pristup, hagioterapija, terapije za djecu i tako dalje.
Kako psihoterapija pomaže?
Ovom ili onom tehnikom, u psihoterapijskom postupku se čovjeku s psihičkim poteškoćama prilazi razgovorom (ili također preko različitih medija, tijela, pjesme itd), proučavajući njegove misli, osjećaje, raspoloženja i ponašanja. Za detaljniji opis načina djelovanja bismo trebali upotrijebiti neki od teorijskih modela kojim bismo opisivali zbivanja u terapiji.
Unatoč stalnoj sumnji koju može probuditi, psihoterapija je djelotvorna. Faktori za uspjeh nisu, kao što se često misli, vrsta psihoterapije, teoretski okvir ili profesionalna pozadina terapeuta. Pozitivni faktori su ličnost i uvjerenost u vlastiti pristup terapeuta, a osobito je važna kvaliteta odnosa (terapijske alijanse) s klijentom. Proces nije lako započeti (odabir, dostupnost, cijena, motivacija) a jednom započet proces ne znači garanciju uspjeha, jer je potrebno i vrijeme i trud za trajniji uspjeh.
Primjeri različitosti pristupa
Mlada žena iz gornjeg primjera bi se, na primjer, mogla javiti kognitivno-bihevjoralnom terapeutu (KBT). U tom bi slučaju vjerojatno bila u početku upoznata s KBT modelom panike, koji uključuje informiranje s evolucijskom funkcijom straha od otvorenih i svijetlih prostora (kao atavističkom podlogom aktualnoj reakciji). Također bi se u početku identificirala kriva uvjerenja, obrasci misli i ponašanja koji dovode do napada, a postavio bi se i cilj terapije. Procijenila bi se i sigurnosna ponašanja (izbjegavanja tih prostora, pregledavanje prostora za izlaze, biranje strane ulice itd.), načine pristupanja tim mjestima i slično. Klijentica bi dobila upute koje upotrebljavaju razne tehnike, od disanja, zapisivanja određenih misli, osjećaja ili ponašanja (osobito onih koji su prepoznati). Zajedno bi se sastavio hijerarhijski popis zastrašujućih situacija i on bi služio postupnom izlaganju tijekom psihoterapijskog rada.
Ako bi se ista klijentica javila psihodinamskom psihoterapeutu, u početku bi se pokušala ustanoviti veza simptoma panike s važnim životnim zbivanjima, u ovom slučaju vjerojatno prekidu emocionalne veze s dečkom. Također bi se istražila veza te situacije s drugim (razvojnim) situacijama koje uključuju separacijsku tjeskobu, u tom bi se smislu otvarao odnos s ocem i majkom ili drugim važnim ljudima. Kako simptom panike često predstavlja “zamjenu“ za neki drugi emocionalni naboj, koji je moguće bio zabranjen, nužna bi bila prorada originalnih osjećaja vezanih za situaciju (moguća ljutnja spram nedostupnog ili napuštajućeg oca). Prorada tih osjećaja u podržavajućoj atmosferi može pomoći da se “detoksiciraju“ i prestanu biti toliko neugodni i zabranjeni.
U oba opisana hipotetska slučaja bi se različitim tehnikama postiglo, u početku, smanjenje simptoma panike, a tijekom dužeg vremena moguće i prestanak tih smetnji. Uz taj učinak, obje bi psihoterapijske tehnike donijele i nove vrijednosti, kao što su vještiji, samouvjereniji pristup nekim drugim poteškoćama ili separacijskim situacijama u životu.
