Tjeskoba ili anksioznost, strah… Može se reći i trema, frka, stres, ustrašenost, drhtavica, zabrinutost, trta, strepnja, panika, bojazan, zebnja… Možete li se sjetiti još nekog sličnog izraza?
Svi navedeni
(a možda i još neki)
izrazi se u svom značenju
preklapaju oko pojma tjeskobe ili anksioznosti. A to je uvijek jedan neugodan osjećaj koji je možda najbolje opisan porijeklom riječi tjeskoba – pridjev
tijesno – ono što nam nije po mjeri, dakle usko. U skladu s tim značenjem riječi tjeskoba doista “suzuje” inače dragocjen životni prostor i tako onemogućuje zadovoljstvo ili ugodu!
Osim jezične raznolikosti, anksioznost je i u doživljavanju također u situacijama različita i vrlo osobna. Neugodan osjećaj zvan anksioznost ima početni dio, dakle ono iz nas ili izvan nas što ga
uzrokuje, središnji dio u kojem (najčešće) postajemo svjesni neugodnog osjećaja i svoj krajnji, onaj dio koji proizlazi iz tog osjećaja i tjelesnim fenomenima nas “odterećuje” ili priprema za neku akciju koja će nas konačno
razriješiti tog neugodnog osjećaja.
Vrste tjeskobe?
Radi se o
pojavi koja se zbiva “unutra”, u vlastitoj psihičkoj stvarnosti pa ju zovemo intrapsihički fenomen. Nije ga lako promatrati i mjeriti “izvana”, dakle iz realnosti druge osobe. A kako su nam tuđa iskustva uvijek nekako udaljenija od vlastitih, onda u stvari jedni drugima možemo skoro
isključivo putem riječi nešto poručiti i onda uspoređivati iskustva…Mnogo je
podjela tjeskobe kao doživljaja
ili bolesnog doživljaja, a možda bi se trebali složiti da
je to i individualno iskustvo kojeg
možemo uspoređivati a i nikada biti sigurni da govorimo baš o istome.
Čini mi se
najvažnije razlikovanje pojmova
TJESKOBE i STRAHA –
kad kažemo strah skoro uvijek mislimo na tjeskobu vezanu uz neki vanjski i konkretan uzrok. Pa se bojimo divlje životinje kad smo u šumi ili
se na stubama bojimo pada i
zato se držimo rukohvata. Kroz usmjerenost na uzrok postoji i jasna
funkcija tjeskobe koju zovemo strahom, a to je – preživljavanje!
Ono što doživimo kad smo
na pješačkoj zebri i začujemo nadolaženje jurećeg auta možemo nazvati alarmom
– jer je taj doživljaj
jasno povezan s opasnošću po vlastiti život i brza reakcija koja slijedi
zahvaljujući tom alarmnom mehanizmu je od doslovne životne važnosti. Pa potrčimo
ili poskočimo da i ne
znamo kako smo tako brzo to uspjeli, a poslije nam treba dosta vremena da se smirimo. Tu se ništa bitno ne razlikujemo od naših
predaka koji su se zahvaljujući toj alarmnoj anksioznosti spašavali od opasnosti u prirodi: borbom ili bijegom. Upravo smo opisali situaciju iz koje postaje jasno zašto je emocionalna reakcija na opasnost
bila potreba u evoluciji naše vrste.
Tjeskoba, za
razliku od straha, može biti prisutna tiho pa i neprimjetno našoj svijesti. Primjer je napetost
koju osjećamo ali ispočetka i ne moramo povezivati s nekim događajem tog dana.
Kasnije, a često i okolina primijeti i skrene nam pozornost na našu napetost,
postanemo svjesni koliko nam je iščekivani događaj u stvari značio. Kad kažemo
tjeskoba ili anksioznost mislimo na emocionalno stanje bez obzira na uzrok.
Tjeskoba je
bitno različita prema INTENZITETU! Od neke vrste pritajene brige koja nas
zaokuplja iznutra i tek dotiče svjesni doživljaj (primjer: zabrinutost za
uspjeh ili potencijalno narušavanje zdravlja), do vrlo snažnih, ekstremnih
uzbuđenja koja nas potresu tako da nam treba puno vremena za oporavak (primjer:
izbjegavanje sudara ili iznenadna neugodna vijest).
