Što nakon dijagnoze raka pluća? Prihvatite bolest, živite bez straha

pluca, Shutterstock 1035652417

Nevjerica i strah osjećaji su koje u prvom trenutku nakon priopćavanja dijagnoze osjeti većina ljudi. Treba se prepustiti žalovanju da bi se bolest u konačnici prihvatila i s njome se živjelo, a to je proces koji traje i nalik je na onaj koji prolazimo kada izgubimo neku blisku osobu. Iznimno je važan i način na koji će se dijagnoza teške bolesti reći oboljelom.

Čuti dijagnozu bilo koje bolesti, a posebice teške poput raka nikomu nije lako. Rak pluća usto se percipira i kao smrtonosna bolest za koju pomoći nema. Tim je teže pacijentu prihvatiti dijagnozu, a da taj proces bude što lakši, ne postoji univerzalan način ni metoda. Ono što treba prihvatiti kao nešto normalno jest prva faza reakcije na dijagnozu koja ne mora biti ista kod svakoga. U pravilu je ta prva faza reakcije na tešku bolest, kako objašnjava psihijatar Herman Vukušić, osjećaj nevjerice, užasa, terora, straha i tuge.

Kao i u procesu žalovanja, kada izgubimo nekog bliskog, tako i kod dobivanja informacije o teškoj bolesti treba proći određeno vrijeme da se saživimo s dijagnozom koju smo čuli. Treba reći da, bez obzira na to kakve bile prognoze, temeljni je izbor na čovjeku – hoće li svoj život provoditi u trajnom strahu od bolesti ili će se prepustiti životu. Pri tomu prepuštanju životu mislim da odabiremo liječiti se, brinuti o sebi i probati maksimalno iskoristiti život. Uvijek nam sve studije, a i praksa pokazuju da je ta opcija puno bolja i, umjesto da živimo u strahu, trebamo odabrati – živjeti, govori dr. Vukušić.

On iz svoje prakse ima brojne različite primjere suočavanja s nekom fizičkom bolesti. No primjer koji ne zaboravlja jest pacijentica čiji su duševni problemi bili direktna posljedica dijagnoze karcinoma debelog crijeva. S bolesti se toliko teško nosila da su sve njezine unutarnje borbe izlazile prema van na način da je počela mrziti sve druge zdrave ljude.

Liječenje raka pluća: Postoje mjerila koja pokazuju tko je kandidat za pametne lijekove i imunoterapiju

Naravno da je zbog takvih projekcija ulazila u jedan začarani krug koji je samo otežavao situaciju. Taj začarani krug i negativni osjećaji imali su, naravno, utjecaj i na negativan ishod cijele zdravstvene situacije te su samo ubrzali tijek bolesti, recidiv i komplikacije iz čega se, nažalost, nije izvukla, prisjeća se ovaj liječnik.

Kao drugi primjer, oprečan ovom opisanom, navodi Lancea Armstronga, višestrukog pobjednika čuvene utrke Tour de France, koji je svoje pobjede ostvarivao nakon što mu je dijagnosticiran karcinom testisa s metastazama na plućima i mozgu.

Uvijek volim govoriti o njemu kada je riječ o motivaciji kako prihvatiti bolest i s njom živjeti. Neovisno o kasnijoj doping-aferi, Armstrong je rekao da nikad ne bi osvojio nijedan Tour de France da nije prebolio karcinom i da na njega gleda kao na najveći dar što mu je Bog dao. To njegovo iskustvo podudara se s mojim osobnim iskustvom nevjerice i straha kada sam dobio dijagnozu leukemije. Nakon tih prvih osjećaja čovjek postane fokusiran u životu. Stvari koje obično uzimamo zdravo za gotovo postanu ti važne, počneš cijeniti onu latinsku “carpe diem” i učini što možeš u ovom danu, iskoristi dan do maksimuma jer jednostavno imaš stalni podsjetnik u sebi da život nije vječan. Nažalost, većina nas hoda po ovom svijetu kao da smo besmrtni i kao da nas se ne tiču tuđi problemi, govori psihijatar Vukušić dodajući da kod brojnih ljudi dijagnoza teške bolesti pobudi njihovu empatiju i suosjećanje s drugima što, kaže, u konačnici pomaže njima samima da se nose sa svojom bolešću.

Osim čuti i prihvatiti dijagnozu raka, važan je i način na koji će ta informacija čovjeku biti predstavljena. Stav, ton, cijeli pristup liječnika bitan je u priopćavanju dijagnoze svake bolesti, posebice ovako teške kao što je rak pluća. Posljednjih nekoliko godina na medicinskim fakultetima u nas educira se studente upravo o toj vrsti komunikacije koja je do uvođenja tih kolegija bila prepuštena pojedincu. No dr. Vukušić kaže da prema njegovu iskustvu liječnici umješno vladaju time kako reći čovjeku loše vijesti o zdravlju, a tek su pojedini liječnici nevješti u tome.

Liječnik u tom procesu ima ogromnu ulogu, jako je važno kako će prići čovjeku. Poznat je eksperiment kada su studenti psihologije radili psihoterapiju te su oni koji su imali bijelu kutu na sebi bili u tome uspješniji od studenata u civilu. Dakle, ljudi čuju i slušaju liječnika i taj transfer informacije o bolesti jako je bitan. Trebamo se vratiti na jednu od Hipokratovih: da je ponekad puno bitnija od lijeka ruka koja nosi taj lijek, poručuje ovaj psihijatar.

​Iznenađujući načini na koje štetite plućima! I ne, nije riječ samo o cigaretama

Ivana Rimac Lesički

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!