Je li bijeg s mjesta nesreće normalna ljudska reakcija? Evo što kažu stručnjaci!

PXL nesreca 21899067

Bijeg krivca s mjesta nesreće fenomen je o kojem se sve češće raspravlja u hrvatskoj javnosti, osobito nakon posljednjeg slučaja u kojem je 77-godišnji vozač automobilom udario dva dječaka i pobjegao ne znajući pritom u kojem su stanju ozlijeđeni dječaci. Ove godine više od 200 vozača pobjeglo je s mjesta nesreće. Evo što kažu psiholozi – zašto je ovaj fenomen tako čest među vozačima.

Za žrtvu nesreće i njezinu rodbinu bijeg krivca s mjesta nesreće uzrokuje trostruku tugu. Kao kod svake druge nesreće tu je tuga zbog materijalne štete, ozljede ili – u najgorim slučajevim – fatalnog ishoda nesreće. Nije u pitanju samo zabrinutost zbog direktnih posljedica već i zbog toga kako će nesreća utjecati na ostatak života žrtve i njezine obitelji. Povrh toga, ako krivac poblegne s mjesta nesreće, obitelj unesrećenog bori se s poteškoćama koje nastaju zbog uviđaja nesretnog slučaja, sudske procedure, novčane kompenzacije štete za što će biti potrebno puno više vremena ukoliko je krivac nepoznat.

Daleko bolniji aspekt je neznanje o tome što se zapravo dogodilo i zašto je krivac prepustio žrtvu vlastitoj sudbini. Također, činjenica da netko nije preuzeo odgovornost za svoje postupke vjerojatno najteže pogađa žrtvu i njegovu rodbinu – osobito ako je nesreća završila fatalnim ishodom, a postoji sumnja da je moglo završiti drugačije da je krivac odmah reagirao i pozvao pomoć.

Što vozače motivira da pobjegnu s mjesta nesreće?

Na neki način, bijeg s mjesta nesreće može se promatrati kao normala ljudska reakcija – ljudi su visoko motivirani za izbjegavanje negativnih posljedica. Većina ljudi može se sjetiti događaja iz djetinstva kada smo učinili nešto pogrešno i pretvarali se da o tome ne znamo ništa. Takvo ponašanje obično je povezano s odgojem i kulturnim okruženjem u kojem smo odrasli. Tijekom odrastanja usvajamo vrijednosti kao što su poštenje, preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i prihvaćanje moralnog kodeksa o tome kako postupati s drugima.

Iz ovoga bi se mogao izvući zaključak da su osobe koje pobjegnu s mjesta nesreće posve lišene moralnih vrijednosti ili se radi o sociopatima. Međutim, s psihološkog stanovišta stvari su ipak puno kompleksnije. Na žalost, ne postoji dovoljno istraživanja koja nam mogu dati jasan uvid u razloge i motive bjega s mjesta nesreće, djelomično zbog toga što većina krivaca nikada ne završi pred licem pravde. Zaključci mogu biti samo djelomično točni jer ih se donosi na temelju izjava vozača koji se sami predaju policiji.

U većini slučajeva poplava emocija, poput straha, sramote i osjećaja krivice najbolje opisuje kako se vozač osjeća sekundu poslije nesreće.

Naime, nijedan vozač ne ide s namjerom da ošteti drugo vozilo ili ubije nekoga u prometu. Budući da je vožnja automobila poluautomatsko ponašanje, većina vozača tijekom vožnje osjeća se opušteno, osobito ako u prometu nije velika gužva i sve se odvija mirno. U trenutku kada iznenada dođe do nesreće vozač iz opuštenog stanja naglo prelazi u stanje šoka jer se za njega situacija iz ugodne promijenila u prijeteću. Što su teže moguće posljedice događaja to je strah kod osobe veći. A sa strahom dolazi i sram („Što će drugi misliti o meni?“, „Ja nisam osoba koja bi učinila ovako nešto“, „Jesam li ja loš vozač?“). Krivica je gadan osjećaj za pojedinca, osobito ako su posljedice nesreće fatalne.

Snažan osjećaj krivice može prerasti u poricanje ili prebacivanje krivice na žrtvu („Što je tamo radio u to doba dana?“, „Nije moja krivica, nisam mogao ništa učiniti!“).

Općenito, većina ljudi ima dovoljno samokontrole da se nosi s tim emocijama i da djeluju na odgovoran način. Oni pokušavaju riješiti situaciju na način da pomažu žrtvi i tako svedu štetu na najmanju moguću mjeru bez obzira na to što možda i nisu krivi za nesreću.

U nekim slučajevima, međutim, poplava emocija preplavljuje kapacitete samokontrole i vozač bježi. Psiholozi to nazivaju instinktom "bijega ili borbe". Dio mozga odgovoran za razmišljanje (frontalni korteks) isključuje se i ostavlja samo dvije alternative: "bijeg" ili "napad na prijetnju"! U takvom stanju uma bijeg je vjerojatno najbolja reakcija. Ovaj "raspad sistema" kod krivca traje samo sekundu prije nego se vrati razumno razmišljanje.

Nedostatak moralnog rasuđivanja

Za manju skupinu krivaca, razlog bijega ne treba tražiti u poplavi različitih emocija koje umanjuju sposobnost rasuđivanja i dovode do pogrešnih odluka već se kod njih radi o manjku osjećaja za druge ljude. Takve osobe funkcioniraju po drugačijem moralnom kodu. Ova je skupina prilično mala, premda svaki počinitelj svoju odluku pokušava opravdati argumentima koji ne ukazuju na visoke etičke standarde. Po nekim psiholozima tzv. pravi „racionalni“ bjegunci s mjesta nesreće mogu se podijeliti u dvije skupine: „kockari“ i „ništarije“.

Kockar je netko tko voli riskirati. On je samouvjeren i energičan te uživa u iskušavanju granice. Osjeća da sve drži pod kontrolom i misli da mu je samo nebo granica. Bijeg s mjesta nesreće za njega je više izazov („Koliko je visok rizik da me uhite?“). On izaziva sudbinu i čini se da mu nije uopće stalo do toga što drugi ljudi misle ili govore o njemu te kakve će biti posljedice njegova čina.

Ništarija jednostavno ne mari za druge ljude. Sebičan je i živi prema svojim pravilima. Štoviše, uvjeren je da je žrtva krivac za nesreću jer je preglupa da bi mogla pravodobno reagirati na njegov stil vožnje. Bijeg s mjesta nesreće za njega je bolja ideja nego da ostane i bude nepravedno osuđen. Posve je lišen empatije i zanima ga samo kakve posljedice će stvari koje mu se događaju ostaviti na njega.

Dok postoji velika vjerojatnost da će kockar promijeniti svoj životni stil jednom kad postane odgovoran za živote drugih osoba (roditeljstvo), ništarija se neće promijeniti što god mu se u životu događalo.

Možemo li preventivno djelovati?

Nesreće s ozlijeđenim žrtvama i bjeguncem najgori su oblik kršenja zakona u sigurnosti u prometu zbog velike količine tuge i opstrukcije normalnog tijeka sudskog procesa. Upravo zbog toga ljudi traže najteže kazne za krivce. I doista, krivac treba biti strože kažnjen od onoga koji je uzrokovao nesreću i ostao na licu mjesta, čak i kad je ta nesreća uzrokovana teškom alkoholiziranošću ili nekim sličnim čimbenikom. S druge strane, ne trebamo biti previše optimistični kad se radi o utjecaju teških kazni na moguće buduće događaje.

Nekoliko istraživanja pokazalo je da teške kazne imaju vrlo mali učinak na prevenciju budućih događaja jer strah od toga da će krivac biti uhićen u tom trenutku je važniji od same kazne.

Edukacija o ponašanju u prometu (već u školskim klupama) i školovanje budućih vozača ne bi se trebali fokusirati isključivo na prometna pravila i situacije u prometu već i na moralni aspekt, građansku odgovornost i brigu o drugima. Budući vozači moraju biti svjesni tuge koju prouzročuju potencijalnim žrtvama koje će ostaviti na cesti i kakve to posljedice ima na njihov budući život i život njihove obitelji.

Ponašanje osobe nakon prometne nesreće

M. R. S.

Foto: Duško Marušić/Pixsell, Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!