Iako se odnos prema ženama tijekom povijesti mijenjao i sve više se radilo na tome da se čuje i njihov glas te da se prava žena izjednače, ono što je možda u cijeloj priči izostalo jest kako da žene same sebe nauče podržavati i njegovati te kako da odbace duboko ukorijenjena loša uvjerenja.
Nekada žena nije imala pravo glasa i njezino mišljenje nije bilo nešto što treba uvažiti. Nekada se podrazumijevalo da žene nemaju kapaciteta za određena područja i u ista nisu imale pristupa. Nekada je bilo normalno – čak i kada su žene potpuno ravnopravno počele raditi i zarađivati – da je i dalje na njoj da vodi brigu o kućanstvu. Puno stvari se i danas prešutno podrazumijeva a možda problem i nije uvijek u okolini: često puta problem nastane u glavi same žene koja i dalje vuče stara uvjerenja da je i dalje obaveza isključivo na njoj. Da i dalje nema pravo brinuti o sebi i biti „sebična“ – sebičnu u smislu da ima pravo na vrijeme za sebe, da ima pravo tražiti podršku i pomoć, da ima pravo očekivati da je drugi tretiraju dobro, te da ne mora biti „žrtva“.
Uvjerenja kao prepreka u brizi o sebi
Iako ne pripadam generaciji koja je imala problema s jednakošću u društvu, i sama imam niz uvjerenja koja su se prenosila generacijama a kojima se veliča žrtva. Dobra žena je ona koja se žrtvuje za obitelj, koja je sama sebi na zadnjem mjestu, koja brine da su svi drugi oko nje zadovoljni. I iako naoko nema ništa loše brinuti o potrebama drugih ljudi problem nastaje kada jedna žena u kojoj su duboko ukorijenja ova uvjerenja počne osjećati krivnju svaki put kada poželi vrijeme samo za sebe. Kada poželi biti malo „sebična i razuzdana“ i staviti svoje potrebe na prvo mjesto. Ako ima krivnju tada najvjerojatnije svoje potrebe neće ni verbalizirati – i tako će najvjerojatnije ostati uskraćena za podršku drugih u nastojanju da se pobrine za sebe. S jedne strane sama jednim djelom vjeruje da nema pravo uživati i da joj život mora biti takav da je sama sebi na zadnjem mjestu, a s druge strane prešućujući što joj treba i ne boreći se za sebe ne nailazi ni na vjetar u leđa u okolini. I tako možda cijeli život provodi u začarnom krugu.
Iskustva pacijenata s depersonalizacijom: Što morate znati o ovom neobičnom osjećaju i iskustvu?
Zašto žrtva nije poželjna
Iako u svakodnevnom govoru nosi pozitivne konotacije, sam čin žrtvovanja ne bi trebao biti nešto čemu bismo konstantno u životu trebali težiti. Ako zamislimo ženu koja je sve svoje želje, ciljeve, težnje žrtvovala da bi primjerice njezina djeca mogla imati mamu od 0-24, hoće li ta žena biti sretna i ispunjena? Vrlo vjerojatno neće. Naime, ako je njezin životni plan bio završiti fakultet a isti je prekinula rođenjem blizanaca te je osjećala veliku krivnju da školovanje nastavi kada su djeca malo narasla, tada njezina odluka da nastavi fakultet ne proizlazi iz autentične želje da njezina uloga bude mama već iz krivnje da će oštetiti svoju djecu. Ako nije ispunila svoje potencijale i ako u njoj „čuči“ jad jer je odustala od svojih stremnji, tada će se to na neki način odražavati i na odnos s djecom. Možda će im nesvjesno zamjerati, možda će se konstatno osjećati kao žrtva okolnosti koja je na vjetrometini sudbine… Budući da se ova žena nije pobrinula za sebe i svoje potrebe, njezin život je vjerojatno krenuo u smjeru kojim nije htjela. S jedne strane nezadovoljna je ona a s druge strane ni djeca čija majka nije zadovoljna ne mogu biti zadovoljna. Koliko god to zvučalo kao floskula, činjenica je da sretna i zadovoljna osoba funkcionira drugačije nego nezadovoljna i da se to na neki način odražava i na odnose s drugima.
Situacija nije ista ukoliko je žena rođenjem djece shvatila da joj zapravo fakultet nije toliko važan i da bi radije vrijeme koje bi provodila na fakultetu provela sa svojom djecom. Ako ta žena nastavi svoje obrazovanje suprotno svojim stremnjama, i ona će biti u problemu baš kao i ona prva. Problemi uvijek nastaju kada prihvaćamo žrtvu koju zapravo ne želimo i koja je u suprotnosti s našim potrebama. Prihvaćanjem takve žrtve možda postajemo veliki u očima okoline koje ne zna ništa o nama ali postajemo mali u vlastitim očima. A mi smo jedina osoba na svijetu koja se treba prihvatiti i biti zadovoljna sobom.
Briga o sebi je briga i o drugima
Osoba koja brine o sebi u isto vrijeme postaje i kvalitetnija osoba za druge odnose koje ima u životu; postaje osoba koja šalje snažnu poruku mlađim generacijama da je dobro brinuti o sebi (svi želimo djecu koja će ostvariti svoje potencijale i biti zadovoljna, zar ne?), koja šalje poruku drugim ženama da njihova prava nisu ostala samo na papiru i da je vrijeme za odbaciti stara uvjerenja koja su ih onemogućavala da uživaju u životu. Jer u konačnici vjerujem da bi svi voljeli više vjerovati da svrha našeg života nije patnja i muka već uživanje i sreća. Ne konstantna i ne bez ikakvih žrtvi, no u konačnici i žrtve na koje pristajemo trebale bi voditi u zadovoljstvo (npr. danas se odričem odmora da bi sutra mogla uzeti slobodan dan).
Evo istine o životu nakon razvoda i zašto si ne smijete predbacivati jer ste našli “krivu” osobu
Kako brinuti o sebi?
Osvijestiti svoje potrebe i želje
Ne osjećamo se uvijek isto i nekada bi nam samo 10 minuta ispijanja kave u miru puno značilo da napunimo baterije. Zato je važno slušati svoje tijelo i misli i osvijestiti što nam govore i što im treba. Ignoriranjem se potrebe neće smanjiti već će se akumulirati u jedan ekspres lonac.
Dozvoliti si biti sama sebi na prvom mjestu
Ljudi često puta miješaju sebičnost i stavljanje sebe na prvo mjesto: sebični ljudi nisu sposobni sagledati perspektivu druge osobe i uvijek su sami sebi u fokusu. Ako ponekad sebe i svoje potrebe stavimo na prvo mjesto, to ne znači da smo sebični. To znači da samo vodimo računa o sebi – a ako smo se pobrinuli za sebe to znači da imamo i više kapaciteta za druge. Npr. ako osoba ne spava danima jer bdije uz bolesno dijete, kada dijete ozdravi nije li tada neophodno da se naspava kako bi mogla normalno funkcionirati te i dalje skrbiti o djetetu? Ništa drugačije nije ni u brojnim drugim situacijama.
Brinuti o svom tijelu
Um i tijelo su povezani i ako zanemarujemo svoje tijelo, to će se gotovo sigurno odraziti i na naše mentalno stanje. Brinuti o svom fizičkom zdravlju, učiniti sve što možemo da se osjećamo ugodno u svojoj koži i tijelu je izuzetno važno. Preventivni pregledi, fizička aktivnost (pri tome se ne morate znojiti na spravama za vježbanje već možete šetati u prirodi – ovisno o preferenciji), unos hrane od koje se osjećate dobro i koja je blagotvorna za vaše zdravlje – sve su to načini kako možemo brinuti o svom tijelu. Jako dobar primjer kako se briga o fizičkom izgledu može odraziti na um je situacija kada žena nakon odlaska frizeru izađe kao druga osoba: nakon obične frizure može se osjećati toliko dobro i lijepo da joj i samoj može biti nevjerojatno koliko obična frizura može pozitivno djelovati. Naravno, neće frizura riješiti sve probleme s kojima se dotična žena suočava, no kada se osjećamo bolje u svojoj koži spremniji smo i na svakodnevne izazove na koje nailazimo. Um i tijelo su isti sustav.
Svakoj ženi želim da osvijesti svoje kvalitete, da brine o sebi i da nepovratno odbaci uvjerenja koja je u tome sabotiraju.
Foto: Shutterstock
