Kako je bilo u početku raditi s COVID bolesnicima, kako se zarazila i kako to da, nažalost, još uvijek nije izliječena! Ovo je priča mlade medicinske sestre koja se mjesecima bori s COVID-19, ali ne predaje se…
Moje ime je Anja Štajcar, bacc. med. techn. Imam 23 godine, viša sam medicinska sestra i ovo je moja priča o virusu SARS-CoV-2. Prošle godine u ovo vrijeme bila sam još studentica sestrinstva i priželjkivala da ću uskoro početi raditi i osamostaliti se. Bilo je neobično završiti fakultet i obraniti završni rad u vlastitoj kuhinji, ali tješimo se pa kažemo “novo normalno”.
U listopadu 2020., tri tjedna nakon obrane završnog rada, počela sam raditi na odjelu kardiologije u OB-u “Ivo Pedišić” u Sisku. Posao sam dobila tako brzo zbog manjka osoblja koji je prouzročio virus SARS-CoV-2. Svaki početak je stresan i sa sobom nosi niz promjena koje čovjek mora proći.
Počinjem raditi svoj prvi posao u vrijeme pandemije i zapravo i ne slutim kako će to izgledati. Došla sam na odjel i osoblje koje inače tamo radi je kompletno bilo u izolaciji tako da je uskakao tko je kako mogao s drugih odjela. Period učenja i privikavanja na novonastalu situaciju za mene je bio nepoznat pojam. Odmah sam se upoznala sa zaštitnim odijelima, izolacijama, vizirima i svom potrebnom opremom za borbu protiv virusa SARS-CoV-2. Naravno, kako je meni cijela situacija bila nepoznata, tako je i bolnici, a vjerujem i cijelom svijetu. Trudili smo se što više spriječiti širenje virusa, ali nije bilo jednostavno. Zapravo, bilo je nemoguće. Sami odjeli nisu adekvatni za zbrinjavanje pacijenata koji su pozitivni na virus SARS-CoV-2 i nemate mogućnost pravilnog izvođenja izolacije, prozračivanja, presvlačenja i skidanja infektivnih odijela i opreme. Radili smo kako smo znali i mogli. Na odjelu kardiologije govorimo o starijoj populaciji teških pacijenata što podrazumijeva maksimalnu skrb, njegu i brigu o njima.
Kako je sve počelo…
Greške su se događale i s najboljom namjerom dolazili su nam pacijenti na odjel s negativnim brisom, koji je, nažalost, napravljen prerano. Problem bi nastao nakon nekoliko dana kada bi pacijenti postali febrilni, govorili nam da se osjećaju loše i tek tada bismo ih izolirali i ponovili bris. Nalaz brisa čekao se određeno vrijeme i u većini slučajeva bio bi pozitivan. Imate 3-5 pacijenata u sobi i više ni sami ne znate gdje se virus proširio, što na osoblje, što na pacijente. Jedno vrijeme gurali smo tako, a onda se i moj bris pokazao pozitivnim.
Imala sam groznicu kakvu ne pamtim
Završila sam svoju smjenu od 12 sati, iscrpljena i premorena s još malčice snage da se istuširam i legnem u krevet. Oko 2 sata u noći probudila me najgora groznica koju sam ikada osjetila, toliko sam se tresla da nisam mogla smiriti čeljust. Temperatura mi je bila 40,5 Celzijevih stupnjeva i nisam je uspijevala sniziti, a groznica je bila sve jača i jača. Nikada neću zaboraviti tu noć i to da sam jedva čekala jutro da se uputim u hitnu ambulantu. Simptomi s kojima sam došla su febrilitet, groznica, malaksalost i jaka bol u donjem dijelu leđa. Primila sam intravenoznu terapiju, napravila kompletnu obradu i, naravno, bris na virus SARS-CoV-2, čiji je nalaz došao očekivano pozitivan i zapravo je bilo samo pitanje vremena. Otišla sam doma pozitivna na koronavirus s uputama za simptomatsku terapiju, mirovanje i da se, u slučaju pogoršanja, javim u hitnu infektološku ambulantu.
Došla sam iz bolnice i shvatila da ne osjećam ni miris ni okus i tako je bilo sljedećih mjesec dana. Ekstreman umor, iscrpljenost, glavobolja, temperatura, teško disanje i kratak dah. Tako su izgledala moja sljedeća tri tjedna izolacije.
Kako u nekoliko sati veoma aktivna osoba dođe do toga da joj za šetnju psa treba psihička i fizička priprema, kako uopće krenuti kad ste svjesni da ne možete? Naravno, uzmimo u obzir da ste u službenoj samoizolaciji pa je šetnja psa ograničena na dvorište i sretnik ste da uopće imate dvorište. Kako objasniti psu koji se cijeli svoj život šeće dva puta dnevno da to sada ne može i da će morati sve obaviti u svom dvorištu? Teško!
Poistovjetila sam se sa svojim psom, kojemu je dnevna rutina ograničena na njegova četiri zida, krevet i eventualno dvorište. Dvorište do kojeg izgubite kompletnu snagu da uopće dođete do njega. A da ne govorimo o trećem katu. Svakodnevno sam imala osjećaj da osvajam Mount Everest uz pljesak kada bih se dovukla do gore. Zatim bih se otkotrljala u krevet i tješila da samo trebam odležati dva tjedna i da se sve vraća na staro. Dobro, neću vam lagati, možda me i malo tješila činjenica da ću sigurno izgubiti apetit i s njim i koji kilogram s obzirom na to da ne razlikujem nijedan okus ni miris, ali ne. Jedan od većih dnevnih izazova bio je pojesti nešto, prisjećati se kakvog je to okusa i kako je nekad bilo ukusno ili nije, ma zapravo je tako svejedno. I tako u krug, krevet, spavanje, Mount Everest, pogađanje okusa, spavanje, krevet, Mount Everest, spavanje, spavanje, spavanje…
Dani prolaze i moje stanje ne mijenja se znatno…
Nemam više temperaturu, ali svi ostali simptomi su tu. Živim s dečkom i zajedno smo preboljeli COVID-19 i izdržali zajedničkim snagama samoizolaciju. Njega sam imala kao primjer da mu je svakog dana sve bolje, a ja nekako stagniram. Dva tjedna izolacije pretvorila su se u tri tjedna s obzirom na prisutnost simptoma, ali ja sam se i dalje osjećala loše.
Kada sam napokon malo došla k sebi i iz petnih žila se potrudila da se vratim u socijalizaciju i ostvarim društveni život, dogodio se potres. Tad sam živjela u Sisku, a tko bi rekao da će baš na našem području biti epicentar. Tamo se već godinama ne događa ništa pa bih sa sigurnošću rekla da neće ni potres, jer je i njemu tamo dosadno. Tako je zapravo i bilo jer u ožujku 2020. iz Zagreba sam se nakon potresa preselila u Sisak s odlukom i rečenicom: „Idemo u Sisak, tamo nema korone, a ni potresa.“
I ovako sam već bila na rubu svih snaga jer je virus iz mene izvukao što je mogao. Fizički stres, psihički stres i niz napada koje moje tijelo doživljava u vrlo kratkom vremenu baš je ono što se virusu svidjelo. A nekako imam osjećaj da mu se sviđa i dalje.
Post-COVID sindrom
I sada, gotovo šest mjeseci kasnije, pišem vam o simptomima s kojima se i dalje svakodnevno borim. Teško disanje, kratak dah, ekstremna iscrpljenost i teško koncentriranje na svaki kompleksniji zadatak. Ne znam usudim li se reći da sam preboljela COVID-19, jer simptomi su i dalje tu i nije gotovo. Prvih nekoliko mjeseci post-COVID simptome pripisivala sam stresu i smatrala sam da će prestati. Promijenila sam posao, preselila se u drugi grad, krenula u novi početak. Trudila sam se koliko sam god mogla da se oporavim i da budem bolje. Trudila sam se biti ona stara ja, kakva sam bila prije virusa. Za mene nije postojala prepreka, a ako i jest, uvijek sam imala snage i energije da je preskočim. Svakim danom budila sam se umornija nego što bih zaspala, kratak dah i nemogućnost udaha bio je konstantno prisutan. Ja sam znala da moje tijelo, organizam i imunitet nisu ni približno kakvi su bili prije. Kako sam ja dala sve od sebe da se vratim u normalan život, tako je i COVID-19 dao sve od sebe da me iznova pobjeđuje.
Agonija dugog Covid-19
Dana 15. ožujka 2021. probudila sam se s nekakvim čudnim pritiskom u plućima, ali otišla sam na trening i mislila da će prestati. Trening sam odradila veoma teško i postalo mi je još teže disati. Spremila sam se za posao i pri dolasku izmjerila temperaturu koja je bila normalna i napravila sam brzi antigenski test na virus SARS-CoV-2 kao i svakog ponedjeljka. Test je bio negativan. Tijekom dana moje je disanje postajalo sve lošije, a s disanjem i opće stanje. Pri svakom udahu javljala mi se bol ispod lopatica, koja je bila toliko jaka da sam htjela plakati. Osjetila sam da mi temperatura raste i u konačnici je narasla do 38,5 stupnjeva. Otišla sam ranije s posla, sjela u auto i krenula tražiti gdje se mogu uputiti po pomoć. Nazvala sam milijun brojeva koje sam našla vezano za post-COVID ambulantu.
Napokon sam dobila ambulantu u Dubravi i tijek razgovora izgledao je ovako:
– Imate li uputnicu i termin?
– Nemam, možete li me, molim vas, sad naručiti? Ne osjećam se dobro, ne mogu disati i imam jake bolove pri svakom udahu.
– Da, mogu, prvi slobodan termin je u lipnju. Ima još sto ljudi prije vas koji čekaju s raznim problemima.
– U redu, jasno mi je da ima puno ljudi koji čekaju. Možete li me, molim vas, uputiti kome da se javim za pomoć i što da napravim?
– Ne znam, to nije moj posao – zaključila je ljubazna sugovornica.
I dalje sjedim u autu i ne znam kamo da krenem jer nekakvo smisleno rješenje nemam. Bol je sve jača, disanje sve teže i lagano počinje panika jer sam se našla u nepoznatoj situaciji i nemam mogućnost osnovne radnje jednog živoga bića, a to je disanje. Odlučila sam otići na hitni prijam u KB Dubravu u nadi da će mi netko pomoći. Imala sam osjećaj da vožnja traje satima, otvorila sam sve prozore ne bih li došla do zraka i nekako se izborila da udahnem. Stigla sam tamo, prošla trijažu i došla do hitne. Objasnila sam svoje tegobe i na kraju sam dobila odgovor da me ne mogu primiti jer imam negativan nalaz na COVID-19, a ne znaju koliko imam antitijela i postoji mogućnost da se ponovno zarazim. Uputili su me u KBC Zagreb, ali ja sam već bila toliko iscrpljena da nisam više imala snage hodati po bolnici. Došla sam doma, popila sam sve moguće tablete za koje sam smatrala da će mi pomoći i krenula disati na „škrge“. Iduće jutro ponovno sam krenula u akciju zvanu „Imam post-COVID sindrom, zna li mi netko pomoći?“ Obratila sam se svojoj doktorici opće prakse koja me uputila na rendgen i krvne pretrage te sam dobila uputnicu za hitni pregled pulmologa. Došla sam na Jordanovac i saznala da nemaju hitni prijem otkad je bio potres te su me uputili u KBC Zagreb. Nakon cjelodnevnog čekanja na hitnom prijemu, pozvali su me na pregled k internistu jer nema mogućnosti da me hitno pogleda pulmolog. Saturacija kisikom tada mi je bila 95%, krvne pretrage uredne, rendgen uredan. Dobila sam terapiju kortikosteroidima, antibioticima i inhalator te preporuku da provodim vježbe disanja. Doktor mi je otvoreno rekao da je svima virus COVID-19 nešto novo, neistraženo i da ne zna može li mi pomoći te da sada možemo samo pokušati olakšati moje simptome. Popila sam terapiju po naputku doktora interne medicine, ali, nažalost, moje stanje ostaje bez promjene.
Teško disanje i dalje je prisutno u mirovanju, kretanju i ne ide nabolje. Počeli su mi se javljati i napadaji disanja i trnjenje čeljusti zbog nedostatka kisika i jedino je bila od pomoći topla kupka koja bi mi otpustila spazam pluća. Obavila sam i pregled doktora traumatologije i ortopedije, koji mi je dijagnosticirao torakalni sindrom do kojeg je došlo od moje silne želje za udahom i konstantnog napinjanja mišića gornjeg dijela kralježnice te preporuku za fizikalnu terapiju. Naravno prvi slobodni termini koje sam dobila za terapiju bili su početkom kolovoza, jer što je meni čekati pet mjeseci sa svakodnevnim gušenjem. Potražila sam i pomoć osteopata, ali ni to mi nije pomoglo.
Zdravstvene sam struke i želim realno sagledati kompletnu situaciju. Od potpuno zdrave mlade djevojke došla sam do toga da se borim za zrak. Dakle, svi moji nalazi su uredni i nijedan od njih ne objašnjava moje simptome. Trudila sam se pronaći odgovor zašto mi se događa sve ovo. Iskreno, bila sam toliko očajna da sam u jednom trenutku priželjkivala da barem jedan nalaz nije u redu i da napokon imam objašnjenje. Kada bi me netko pitao kako sam, rekla bih: „I dalje isto, ne mogu disati.“ Često bih dobila sumnjičavu reakciju ljudi s kojima sam komunicirala, bili to doktori ili moji prijatelji i poznanici. U današnje vrijeme, ako ne možete nešto temeljiti na dokazima, kao i da ne postoji.
U cijeloj agoniji post-COVIDA počela sam samu sebe preispitivati postoje li zapravo moji simptomi ili sam ja to umislila. Iskreno, moram vam reći da sam već bila pomalo iscrpljena od traženja odgovora na svoje pitanje. Moje pitanje i dalje ostaje isto, što se događa sa mnom i kada ću biti bolje? Nažalost, odgovor na to pitanje i dalje nemam.
Fenomenalan tim stručnjaka Klinike Jordanovac
Nastavila sam svoju potragu i došla do Klinike Jordanovac koja provodi plućnu rehabilitaciju. Plućna rehabilitacija je program usmjeren na edukaciju bolesnika s plućnom bolesti o pravilnom načinu disanja, svladavanju fizičkog napora, vježbanju i sve u svrhu poboljšanja kvalitete života. Program plućne rehabilitacije traje tri tjedna i održava se pod vodstvom fenomenalnih stručnjaka.
Moram pohvaliti medicinske sestre i fizioterapeute koji su sa mnom učili ponovno disati i ohrabrivali me iz dana u dan, čak sam im na kraju rekla: „Ja ne znam kako ću sada disati bez vas, odlični ste!“
Na rehabilitaciju su dolazili pacijenti s raznim dijagnozama, a jedna od njih je post-COVID sindrom. Naučila sam pravilno disati tehnikom dubokog abdominalnog disanja kako bih uključila i donji dio prsnog koša u proces disanja i olakšala si nedostatak zraka. Svakodnevno smo vježbali disanje uz razne vježbe s opterećenjem, nordijski hod, bicikl, traku za hodanje i zapravo svakodnevno učili kako primijeniti pravilno disanje kada se vratimo svojim životima. Možda se čini jednostavno, ali sve je samo ne to. Cijeli svoj život disala sam spontano, a sada moram razmišljati o svome disanju i ne znam koliko će trebati mome tijelu da usvoji novi obrazac disanja. Bitno je primijeniti takvu tehniku disanja kao nešto normalno i konstantno, ali znamo koliko je ponekad teško fokusirati se na dvije stvari od jednom.
Završila sam program plućne rehabilitacije i zadovoljna sam s rezultatom jer sada mogu kontrolirati nedostatak zraka. Tehniku disanja primjenjujem na svoj svakodnevni život i zadatke koje obavljam. I dok vama ovo pišem, svakog trenutka razmišljam kako ću udahnuti i izdahnuti i da to bude pravilno.
Želim biti opet ona stara, zdrava ja
Na kraju je jedina misao koja mi pada na pamet zapravo trebamo li ovu situaciju prihvatiti kao nešto novo i normalno. Trebam li ja prihvatiti da je COVID-19 na meni ostavio posljedice i hoće li se moje zdravstveno stanje vratiti na staro? Postavila sam sada retoričko pitanje i sebi i vama jer, koliko sam do sada istražila, za sada nema odgovora na ovo pitanje.
Neću prestati tražiti odgovor i neću se prestati truditi biti bolje. Želim biti zdrava i ona stara Anja kakva sam bila prije zaraze s COVID-19. Puna energije, nasmijana, spremna i sposobna za sve što jedna mlada osoba od 23 godine može očekivati.
Čuvajte jedni druge i pazite na sebe. Čuvajte i zdravstvene djelatnike jer nekad oni ne mogu paziti na sebe dok se brinu o vama. Spriječite narušavanje svoga zdravlja, jer jednom kad ga narušimo dug je povratak nazad i tko zna je li to put u kompletan oporavak.
Čak 96 posto osoba koje su primile prvu dozu cjepiva imaju zajedničku ovu jednu stvar
Pripremila: Ana Abrahamsberg
Foto: Igor Kralj/Pixsell, privatna arhiva
