Cijepljenje godišnje spriječi više od dva milijuna smrti od bolesti poput ospica, difterije, tetanusa, pertusisa i dječje paralize
Razgovarala Suzana Lepan-Štefančić
Svjetski tjedan cijepljenja tradicionalno se obilježava krajem travnja. Pandemija koronavirusa ostat će upamćena i po otporima cijepljenju, a zaboravljali su se i(li) namjerno omalovažavali njegovi učinci tijekom povijesti. Cjepivo protiv tetanusa i ospica omogućuje nam bezbrižno djetinjstvo i veselu igru s vršnjacima u parku ili školi. Kada poželimo otputovati na drugi kraj svijeta, cjepivo će nas zaštititi od niza zaraznih bolesti. O jednom od najvećih dosega u medicini, ali i korijenu skepse protiv cijepljenja, razgovarali smo s Igorom Bereckim, dr. med., pedijatrom, subspec. intenzivne medicine.
Kako bi svijet izgledao da nema cjepiva?
Svijet bez cjepiva u globalnom smislu bio bi zdraviji, ljepši i bujniji. Bilo bi više čistih jezera i rijeka, drveća, livada i životinja, a puno manje kemijskih zagađivača, industrije, automobila… jer bi bilo puno manje ljudi. Cijepljenje je – uz ostale oblike medicinskog i higijenskog napretka – smanjilo, ublažilo ili potpuno iskorijenilo neke od bolesti koje su do prije nekoliko desetljeća odnosile tisuće života djece i odraslih,
a tisućama preživjelih ostavljale trajne posljedice u obliku tjelesnog ili neurološkog invaliditeta. Najskromnije procjene govore da na svjetskoj razini i u današnje vrijeme cijepljenje godišnje spriječi više od dva milijuna smrti od bolesti poput ospica, difterije, tetanusa, pertusisa i dječje paralize. A te su brojke prije pedesetak godina, kada su navedene bolesti još harale velikim dijelom svijeta, bile još i naglašenije.
Cijepljenje protiv pneumokoka: Što morate znati o ovom cjepivu koje se uzima jednom u životu
Cijepljenje spašava milijune života i jedno je od najvećih zdravstvenih postignuća. Usprkos tome, u svijetu je i danas velik broj necijepljene djece, a taj “trend”, nažalost, širi se i u Hrvatskoj. Zašto je toliko skeptika, što je u “podlozi”?
Ovo je pitanje na koje se odgovor traži više od 220 godina, još otkako je objavljen pronalazak prvoga cjepiva. Psihološki gledajući, u podlozi svakog protivljenja nalazi se prirodna skepsa, oprez i strah od novog i nepoznatog, koji svoje korijene imaju u neznanju: plašimo se onoga što ne poznajemo dovoljno, jer ne znamo koliko je za nas dobro ili loše. I taj oprez i strah sasvim su razumljivi. No ono što još uvijek nije razumljivo jest što uzrokuje da neki ljudi – nakon što im se iznesu potvrđene, jasne činjenice i dokazi – i dalje svjesno odabiru strah, oprez i nepovjere nje. Pretpostavlja se da neki od nas radije biraju jednostavnije, lakše shvatljive, ali pogrešne argumente nego znanstvene dokaze koji, često i krivnjom samih znanstvenika i liječnika, nisu prezentirani na svakome razumljiv i prihvatljiv način.
Kad je počela pandemija, vapili smo za cjepivom, a onda smo ga, kad je napokon stiglo, stavljali na lomaču. Je li skepsa prema cijepljenju kulminirala upravo na cjepivu protiv COVID-19 i zašto baš tada?
Pandemija COVID-19 je tek jedan, najnoviji i stoga svima blizak primjer, kakvih je u povijesti bilo oduvijek. Primjerice, kada je Edward Jenner predstavio prvo cjepivo (protiv boginja), odmah su se pojavili i prvi protivnici cijepljenja, otkrića koje je do te 1796. bilo posve nepoznato. Već tada počeo je trend skepticizma, pa i otvorenog neprijateljskog stava prema cijepljenju, što u raznimo blicima traje i danas. Priča s COVID-19 je samo novi nastavak starog, već viđenog serijala. Istovremeno, kako možemo vidjeti čak i iz župnih knjiga na našim otocima, u hrvatskim krajevima tradicija prihvaćanja obveznog cijepljenja traje više od 200 godina. Spomenuo bih ovdje i detalj koji se nedovoljno ističe: cijepljenje i cjepiva nisu jednoobrazan pojam; svaka je bolest svijet za sebe, s uzrocima, simptomima i posljedicama koje su sasvim drugačije, a jednako tako su i sva cjepiva posve različita, kako po načinu na koji potiču imunitet tako i po učinkovitosti, postotku nuspojava, vremenu i dobnoj skupini u kojoj ih se primjenjuje. Protivnici cijepljenja tu činjenicu najčešće ignoriraju pa sva cjepiva trpaju u isti koš. Baš kao što cjepiva smatraju neuspješnim ako ne sprečavaju zarazu, dok je u stvarnosti željeni cilj cijepljenja spriječiti smrt ili teške komplikacije bolesti.
Ima li cijepljenje alternativu?
Uvijek i za sve postoji alternativa i izbor. U svim društvenim uređenjima koja nisu diktatorska ili robovlasnička postoji sloboda izbora. Pa i sâmo društvo kao cjelina ima slobodu odlučiti hoće li štititi svoje građane od masovnih bolesti ili neće, kao što svaki pojedinac ima sličan izbor odluke o sebi. No istovremeno, u svim društvenim uređenjima, svaki član zajednice ima dužnost odgovorno se suočiti s posljedicama izbora. Tko ne želi cijepiti sebe ili svoju djecu protiv onih bolesti za koje cijepljenje nije obvezno – ne mora. A ako se radi o bolestima za koje cijepljenje jest zakonska obveza (jer društvo od te bolesti tako štiti sve svoje članove), biranje necijepljenja također ima posljedice, koje su u tom slučaju propisane zakonima. Pojam slobode odlučivanja o svojem i djetetovu zdravlju ne smije značiti i oduzimanje individualnog prava na zdravlje drugim ljudima s kojima pojedinac i njegovo dijete žive u kolektivu. To je odgovor s pozicije zakonskih opcija. A s pozicije medicine i zdravlja, alternativa cijepljenju također je necijepljenje, odnosno svjestan rizik da se imunitet protiv bolesti stekne prirodnim prebolijevanjem, što je prilično opasan odabir koji kod nekih bolesti sa sobom nosi rizike od posljedica (smrtonosnih ili doživotnih) kakve sa sobom ne donosi nijedna eventualna nuspojava nekog cjepiva.
Djecu se cijepi već u rodilištu, no koliko su roditelji uopće informirani o cijepljenju djece? Treba li na tom polju sustav više poraditi na edukaciji?
Na edukaciji, ne samo o cijepljenju već općenito o prirodnim i društvenim znanostima, treba raditi uvijek, neprekidno i uporno. I ovaj naš razgovor je edukacija. Stjecanje znanja jedini je način da se argumentirano suočimo sa strahom od nepoznatoga, koji je glavni uzrok protivljenja dokazima i napretku. Edukaciju o suvremenim znanstvenim spoznajama, a ponajprije o tome kako naučiti razlikovati provjerenu informaciju od neprovjerene izmišljotine i dezinformacije, treba uvesti i dosljedno provoditi u školskom, obrazovnom sustavu od početka. Nerijetko već sada vidimo slučajeve da djeca informiraju vlastite roditelje o brojnim suvremenim inovacijama i znanstveno potvrđenim činjenicama. To i jest svrha i cilj obrazovanja: svaku novu generaciju učiniti bolje educiranom od prethodne.
Jedno od cjepiva čija šira korist možda i nije dovoljno poznata jest cjepivo protiv HPV-a. Što trebamo znati o njemu?
Za humani papiloma virus (HPV) dokazano je da može uzrokovati karcinom vagine i cerviksa, ali i usta, ždrijela i penisa. Premda je uvriježeno mišljenje da među muškarcima nema bitnijih posljedica od HPV-infekcije, to mišljenje je netočno: obolijevaju i muškarci. A uopće nije simpatično kada vam bilo što raste u grlu ili na penisu, a napose ako je to karcinom, zar ne? No sve i da nije tako (a jest – pitajte Michaela Douglasa, koji je jedva preživio zaista opasan karcinom ždrijela izazvan HPV-infekcijom), postoji i drugi, ne manje važan razlog zašto bi protiv HPV-a trebalo cijepiti i dječake. Muškarci su, naime, čak i kad su bez ikakvih simptoma, prenositelji HP virusa na žene pri spolnom odnosu. Stoga je dobra ideja cijepiti cijelu mlađu populaciju, i to prije dobi u kojoj počinju stupati u spolne odnose, kako bi se prekinuo put prenošenja HPV-infekcije. Muškarci se pritom cijepe ne samo zbog sebe nego i zbog zdravlja svojih partnerica. Nije li to ono, baš… viteški, muški?
Pojedine smo bolesti iskorijenili zahvaljujući sustavnom cijepljenju. Koje ćemo još možda u ne tako dalekoj budućnosti moći prekrižiti zahvaljujući cjepivu?
Kao preventivni postupak koji osigurava stvaranje imunološke zaštite bez potrebe za prirodnim prebolijevanjem potencijalno opasnih bolesti, cijepljenje (imunizacija) temelji se na znanosti koja osigurava neprestano i objektivno praćenje i usvajanje uvijek novih spoznaja, iz godine u godinu, iz dana u dan. Zato je cijepljenje, baš kao i znanost na kojoj se zasniva, dinamična i promjenjiva kategorija unutar koje svakim danom dolazimo do novih saznanja i postignuća. Baš kao što bolesti i njihovi uzročnici nisu nepromjenjivi i uvijek jednaki (a COVID-19 samo je jedan od primjera za to), tako se i cjepiva usavršavaju, mijenjaju, otkrivaju i poboljšavaju kako bi pratila dinamiku suvremenih globalnih promjena u epidemijskim i drugim bolestima. Neke od tih bolesti cijepljenjem će zacijelo biti posve iskorijenjene, neke će biti svedene na prihvatljivo malenu mjeru, a sasvim sigurno je da će se pojavljivati i nove, sada još nepoznate bolesti za koje nas još čeka rad na pronalaženju i usavršavanju novih cjepiva.
Koja su to cjepiva koja nisu obvezna, no dostupna su nam i preporučili biste ih roditeljima za njihovu djecu?
Među cjepivima koja nisu uključena u program obveznog cijepljenja u Hrvatskoj treba razlikovati dvije skupine. U jednoj su cjepiva namijenjena djeci s kroničnim stanjima koja ih čine osjetljivijima na neke uzročnike bolesti. Za cjepiva namijenjena takvoj djeci (npr. protiv gripe, COVID-19, vodenih kozica, rota-virusne infekcije i meningokoka) sredstva su osigurana putem HZZO-a, dakle besplatna su za navedenu djecu. U drugoj skupini fakultativnih cjepiva su ona koja se preporučuju radi zaštite od nekih neugodnih i potencijalno opasnih bolesti, primjerice protiv zarazne žutice (hepatitisa A), krpeljnog meningoencefalitisa, gripe, rota-virusne infekcije, vodenih kozica i invazivnih sojeva pneumokoka. Koja se preporučuju? O tome bi se roditelji trebali posavjetovati s pedijatrom svojega djeteta, jer se izbor fakultativnog cjepiva treba individualno prilagoditi zdravstvenim potrebama svakog djeteta ponaosob. Svakako je dobro i dodatno se informirati na internetskim stranicama HZJZ-a ili portalu Imunizacija.hr, dakle na mjestima koja nude provjerene, dokazane informacije o toj temi.
