Dok su povremene poteškoće s erekcijom uobičajene, dugotrajni problemi mogu značajno omesti seksualni život pa i ujtecati na psihu.
Nedavna studija kineskih stručnjaka, objavljena u časopisu Andrology, sugerira kako previše sjedilačkih aktivnosti može značajno povećati rizik od erektilne disfunkcije. Rezultati istraživanja pokazali su kako svake 72 minute više koje povedete, primjerice uz računalo, a ne krečući se, tijekom slobodnih aktivnosti povećava izglede za erektilnu disfunkciju više od tri puta.
Dok su povremene poteškoće s erekcijom uobičajene, dugotrajni problemi mogu značajno omesti seksualni život pa i ujtecati na psihu. Problemi mogu biti posljedica raznih čimbenika, uključujući stres i neaka zdravstvena stanja. Odabir načina života, kao što je dugotrajno sjedenje, također može pridonijeti erektilnoj disfunkciji utječući na razine hormona i oštećujući funkciju krvnih žila nužnu za odgovarajući protok krvi kroz penis.
Sjedenje je novo pušenje – povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti
Istraživači su koristili metodu Mendelove randomizacije kako bi istražili odnos između sjedilačkih aktivnosti u slobodno vrijeme i erektilne disfunkcije. Analizirajući genetske podatke više od 220.000 muškaraca europskog porijekla, tražili su korelacije između specifičnih gena povezanih sa sjedilačkim ponašanjem i pojavom erektilne disfunkcije.
Došli su do zaključka i kako je provođenje slobodnog vremena na TV ili računalo povezano ne samo s većim rizikom od erektilne disfunkcije, već i sa smanjenom razinom hormona ključnog za proizvodnju sperme.
Međutim, studija nije pronašla izravnu uzročnu vezu između gledanja televizije i erektilne disfunkcije. Priznali su ograničenja navodeći kako i razlika između različitih sjedilačkih aktivnosti poput korištenja računala i gledanja televizije mogla biti nejasna, piše Science Alert.
Unatoč tim ograničenjima, rezultati naglašavaju potencijalni negativni učinak produženog vremena provedenog pred ekranom na seksualno zdravlje. Iako su potrebna daljnja istraživanja kako bi se istražilo može li smanjenje sjedilačkog načina života smanjiti rizik od drektilne disfunkcije, možda ne treba riskirati.
N. M.
