Bernarda Škegro diplomirana je psihologinja i edukantica psihoterapije koja na Ordinacija.hr stručnim i izravnim tekstovima inspirira čitatelje, otkriva važnost mentalnog zdravlja te dijeli praktične savjete za bolje suočavanje sa životnim izazovima.
Većina ljudi koji mi dolaze na psihološko savjetovanje mogu bez razmišljanja nabrojati vlastite mane i u čemu sve nisu (dovoljno) dobri. Zanimljivo je da teško nabrajaju vlastite kvalitete. Ne zato što ih nemaju, već zato što ih unutarnji kritičar stalno nadglasava.
Unutarnji kritičar nije dijagnoza niti bolest. Ne pojavljuje se iznenada već je s nama dugo prije nego si to uopće osvijestimo. On je glas koji smo s vremenom usvojili. Kao djeca stvaramo sliku o sebi gledajući reakcije okoline – kroz pohvale, kritike, ignoriranje, pretjerana očekivanja, emocionalnu nedostupnost. U početku dolazi izvana, a kasnije se preseli unutra i postane dio nas i tako se vanjski glas postupno pretvara u naš unutarnji. Nastaje vrlo rano – iz rečenica koje smo slušali. „Možeš ti to bolje“. „Vidi kako drugi imaju bolje ocjene“. „Nemoj se sramotiti“. „Uvijek s tobom neki problemi“.
Taj glas prati nas gdje god jesmo. Javlja se kad pogriješimo. Kad se uspoređujemo s drugima. Kad nismo sigurni jesmo li nešto ispravno napravili.
Unutarnji kritičar konstantno procjenjuje. On nema suosjećanja, strpljivosti i blagosti. Ne pita jesmo li taj dan umorni ili u životnoj fazi u kojoj smo opterećeni s previše stvari. Vrlo je različit od zdrave samokritičnosti i samoprocjene. Preispitivanjem vlastitih ponašanja i zdravom samoprocjenom učimo i rastemo. A unutarnji kritičar osuđuje. Ne zanimaju ga okolnosti niti objašnjenja. Svijet promatra crno bijelo. Dobar-loš. Uspješan-neuspješan. Vrijedan-bezvrijedan.
Najveći problem unutarnjeg kritičara jest što jednu pogrešku doživljavamo kao istinu o sebi. Jedan krivi mail je dokaz „da ni jednostavne stvari ne znam napraviti“. Jedan zadatak koji nam je šef vratio da popravimo je dokaz „da sam glupa“. Mala pogreška lako može zasjeniti sve ostalo što radimo dobro. A zapravo je to samo jedna mala pogreška.
Kad pogriješimo dobro je zapitati se – kojim tonom mi taj unutarnji glas nešto govori? Mogu li se zamisliti da na isti način kažem takvu rečenicu prijatelju ili djetetu? Ono što sebi govorimo kad pogriješimo prijatelju ne bismo nikada. Rekli bismo mu da su pogreške sastavni dio života, da je ljudski griješiti. Ne bismo mu rekli da je nesposoban, razočaranje ili teret. No sebi to govorimo bez zadrške.
Za početak je važno znati da ga nećemo ugasiti samim time što si kažemo „od danas ću misliti pozitivno“. Taj glas u nama je dugogodišnja navika. A navike se mijenjaju sporije, kroz dugotrajno osvješćivanje i učenje nekih novih obrazaca.
Iako mnogi ljudi vjeruju da ih unutarnji kritičar motivira, da su zbog njega odgovorni i uspješni, dugoročno sve nas takva konstantna kritika iscrpljuje. Čak i kad osoba postigne puno, rijetko osjeća zadovoljstvo nego stalno nešto mora dokazivati sebi, drugima, svijetu. Nikad nije dovoljno, treba još malo bolje, još malo jače. A čim se jedan cilj ostvari – već se na horizontu pojavi novi.
Zato je prvi korak prema promjeni osvijestiti si kojim riječima i tonom razgovaram sama sa sobom. Kada se kritičar u meni najčešće javlja. Koje mi rečenice ponavlja, i čije su to rečenice? Podsjetiti se da on nije apsolutna istina. Da samo zbog toga što sam jednom pogriješila ne znači da sam loša osoba, loša prijateljica.
A onda s vremenom pokušati razvijati drugi glas u sebi. Onaj koji je pravedan, sa zdravom dozom samokritičnosti, ali i blag. Koji preuzima odgovornost bez ponižavanja. Onaj koji kaže „ovaj put sam pogriješila, žao mi je, pokušat ću sljedeći put napraviti bolje“. Koji je nježan, ne poriče pogrešku, ali je ne koristi kao dokaz protiv nas. Onaj koji kaže „ovo nije ispalo kako sam htjela, ali to ne znači da sam zbog toga loša osoba“.
Unutarnji kritičar neće nestati. Ali ne mora voditi glavnu riječ u razgovoru. Ponekad je najveća promjena upravo u tome da mu prestanemo potpuno vjerovati i sami sebi damo onaj ton koji smo možda cijeli život čekali od drugih.
I za kraj dobro je zapitati se – ako bih s istom toplinom, razumijevanjem i strpljenjem kojom se obraćam drugima sad pokušala razgovarati sa sobom – što bi se tada promijenilo?
(Piše: Bernarda Škegro)
