Strah koji nije vezan uz jednu situaciju može postupno preuzeti svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života.
U svakodnevnom životu svi povremeno osjećamo tjeskobu ili strah, no kod nekih ljudi taj osjećaj ne ostaje vezan uz jednu situaciju ili objekt. Umjesto toga, on se širi na gotovo sve što ih okružuje. Takvo stanje poznato je kao panofobija ili pantofobija – rijedak, ali složen oblik anksioznosti koji se opisuje kao strah od svega.
Sam naziv potječe iz grčkog jezika, gdje “pan” ili “panto” znači “sve”, a povezuje se i s bogom Panom, mitološkim likom koji se često dovodi u vezu s naglim strahom i panikom. Iako panofobija nije službena klinička dijagnoza u suvremenim dijagnostičkim priručnicima, pojam se i dalje koristi kako bi se opisalo stanje u kojem osoba doživljava stalnu i difuznu tjeskobu bez jasnog ili jednog okidača.
Kako izgleda život sa strahom od svega?
Osobe koje se opisuju kao panofobične često žive u stanju stalne napetosti i očekivanja da će se dogoditi nešto loše. Taj osjećaj nije vezan uz jednu situaciju, već se može aktivirati u gotovo svakom kontekstu – u kontaktu s ljudima, u vlastitom domu ili čak tijekom svakodnevnih, rutinskih aktivnosti.
S vremenom se razvija obrazac u kojem mozak stalno “traži prijetnju”, pa i neutralne situacije mogu biti doživljene kao opasne. To može dovesti do snažnog emocionalnog i fizičkog iscrpljivanja te značajno narušiti kvalitetu života.
Osobe često počinju izbjegavati društvene situacije, povlače se u sebe i razvijaju osjećaj da nisu sigurne gotovo nigdje. Uz to se može javiti i strah od same tjeskobe, što dodatno pojačava začarani krug anksioznosti.
Simptomi koji prate stanje
Iako se intenzitet može razlikovati od osobe do osobe, panofobija se najčešće očituje kroz kombinaciju psihičkih i fizičkih simptoma. Među njima su stalni osjećaj nelagode i straha, ubrzano razmišljanje o mogućim katastrofama te osjećaj gubitka kontrole.
Na tjelesnoj razini mogu se javiti ubrzan rad srca, otežano disanje, znojenje, drhtavica, vrtoglavica pa čak i osjećaj nesvjestice. Dugotrajna napetost često dovodi i do kroničnog umora, glavobolja ili probavnih smetnji.
Kod nekih osoba mogu se razviti i panični napadaji, praćeni naglim valom intenzivnog straha i snažnim tjelesnim reakcijama.
Zašto nastaje panofobija?
Točan uzrok nije jednostavan niti jedinstven. Stručnjaci smatraju da se najčešće radi o kombinaciji više čimbenika.
U nekim slučajevima panofobija se razvija kao posljedica drugih specifičnih strahova koji s vremenom “prerastu” i generaliziraju se. Umjesto jednog okidača, osoba počinje doživljavati prijetnju u širokom spektru situacija.
Veliku ulogu mogu imati i traumatska iskustva, osobito ona iz ranijeg života, koja ostavljaju dugotrajan trag na percepciju sigurnosti. Mozak tada može postati preosjetljiv na potencijalne opasnosti.
Ne treba zanemariti ni genetsku komponentu – sklonost anksioznosti može se djelomično nasljeđivati, dok okolišni čimbenici, stres i dugotrajna izloženost negativnim iskustvima dodatno povećavaju rizik.
Dijagnoza i prepoznavanje problema
Budući da panofobija nije službeno priznata dijagnoza, u kliničkoj praksi se najčešće postavlja dijagnoza generaliziranog anksioznog poremećaja ili paničnog poremećaja, ovisno o simptomima.
Stručnjaci procjenjuju trajanje i intenzitet simptoma, njihov utjecaj na svakodnevno funkcioniranje te moguće okidače. Često se uzima u obzir i obiteljska povijest psihičkih poteškoća, ako je dostupna.
Važno je naglasiti da se pomoć preporučuje već kada simptomi počnu ometati svakodnevni život, posao ili odnose, osobito ako traju dulje od nekoliko mjeseci.
Mogućnosti liječenja i oporavka
Iako može djelovati iscrpljujuće, ovo stanje je lječivo, a pristup liječenju najčešće uključuje kombinaciju psihoterapije i, po potrebi, farmakoterapije.
Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedna je od najčešće korištenih metoda. Ona pomaže osobi da prepozna i postupno mijenja obrasce negativnog razmišljanja koji hrane strah.
Jednako važna može biti i postupna izloženost situacijama koje izazivaju tjeskobu, ali u sigurnom i kontroliranom okruženju. Na taj način mozak postupno uči da određene situacije nisu opasne.
U nekim slučajevima koriste se i lijekovi, najčešće antidepresivi ili anksiolitici, koji pomažu u regulaciji razine tjeskobe.
Dodatno, tehnike poput meditacije, mindfulnessa, disanja, joge ili drugih metoda opuštanja mogu pomoći u smanjenju opće razine stresa i poboljšanju osjećaja kontrole.
(Ordinacija.hr)
