Bernarda Škegro diplomirana je psihologinja i edukantica psihoterapije koja na Ordinacija.hr stručnim i izravnim tekstovima inspirira čitatelje, otkriva važnost mentalnog zdravlja te dijeli praktične savjete za bolje suočavanje sa životnim izazovima.
Gotovo svatko od nas barem je jednom u životu ostao predugo – u lošoj vezi, u prijateljskom odnosu koji ga je iscrpljivao ili na poslu koji ga je gušio. I dok izvana takve situacije djeluju jednostavno – „Pa zašto ne odeš ako ti nije dobro?“ – iznutra su rijetko kad doista jednostavne.
U svojoj psihološkoj praksi radim s ljudima koji vrlo jasno prepoznaju da ih neki odnos, posao ili određena životna situacija iscrpljuju. Svjesni su nezadovoljstva, no unatoč tome ostaju na istom mjestu. I to ne zato što ne vide problem, već zato što odluka o promjeni nikad nije laka.
Zato je važno zastati i pokušati razumjeti zašto ostajem ondje gdje mi nije dobro. Prije nego što si postavim pitanje „Zašto ne odem?“, možda je korisnije zapitati se: „Što mi ostajanje daje – i od čega me štiti?“.
Osjećaj sigurnosti
Ljudi ne ostaju u lošim odnosima zato što im je u njima lijepo. Ostaju zato što im je to poznato. A kad je nešto dovoljno poznato i predvidljivo, onda imamo osjećaj sigurnosti.
Znamo što možemo očekivati od disfunkcionalnih članova obitelji. Znamo što će biti na poslu na kojem nismo sretni. Znamo kako će nas tretirati partner u odnosu u kojem ostajemo samo zato što nas je strah iskoračiti u nepoznato.
Često čujem rečenice poput „Tko mi može garantirati da neće biti još gore?“ ili „Što ako ne nađem nikog boljeg?“.
Poznato nas štiti. Boli, ali je barem poznato.
Naučeni obrasci
Strah od nepoznatog nije slabost. On je mehanizam preživljavanja – koji nosimo još od davnih vremena. Problem nastaje kada taj strah počne upravljati našim životom. Kad nas više ne štiti, nego nas ograničava. Tada postajemo nesretni. I često si opravdavamo: „Barem imam posao“. „Drugima je gore nego meni“.
Naravno da je. No to ne znači da je vama dobro.
Nova definicija sebe
Ponekad ostajemo ondje gdje nam nije dobro zato što je to i dio našeg identiteta. Jer kada poželimo promjenu, ne trebamo mijenjati samo okolnosti, već i sebe. Ako smo od malena naučeni da šutimo i trpimo, da je sigurnije popustiti i prilagoditi se nego zauzeti se za sebe i riskirati gubitak odnosa, onda prvo trebamo mijenjati sebe da bismo uopće mogli promijeniti okolnosti koje nam se ne sviđaju.
A ako više nisam osoba koja šuti i trpi – tko sam onda?
Nada da će postati bolje
Ljudi se nadaju. Da će se partner promijeniti kad se vjenčaju, da će manje raditi kad dobiju djecu. Da će prijateljica shvatiti da nas je povrijedila, da će se okolnosti s vremenom posložiti.
No, važno je razlikovati mogućnost od realnosti. Da, ljudi se mogu s vremenom promijeniti i postati bolji prema nama. Ali ako se netko prema nama opetovano ponaša loše, to ponašanje s vremenom prestaje biti iznimka i postaje obrazac.
Promjena zahtijeva energiju
Promjene nisu lake. Neizvjesnost koju donosi budućnost, suočavanje s reakcijama okoline, osjećaj gubitka – sve to zahtijeva značajno ulaganje energije. Ako je osoba već dulje vrijeme pod stresom, iscrpljena, anksiozna ili depresivna; promjena može djelovati kao prevelik teret. Tada ostajanje negdje nije pasivnost, nego način očuvanja preostalih kapaciteta.
Što nas zapravo drži?
Kad zastanemo i iskreno pogledamo sebe, shvatimo da ostajanje negdje gdje nam nije dobro rijetko ima jednostavan razlog. A svaka odluka, pa i ona da ostanemo, ima neku svoju priču i smisao. Ostajanje nije slabost. Ono je složena mreža našeg identiteta, naučenih obrazaca, emocionalnih veza i ostalog.
No važno je podsjetiti se da poznato ne znači nužno ispravno, a sigurnost ne donosi uvijek mir.
Promjena je proces, a ne jedan događaj. Ona ne dolazi naglo već započinje u trenutku iskrenosti prema sebi kada si možemo priznati „Ovo više ne želim“.
(Piše: Bernarda Škegro)
