Anorgazmija jest nesposobnost žene da doživi orgazam. Uz smanjenu seksualnu želju, to je najčešća seksualna smetnja kod žena.
Anorgazmija može biti primarna i sekundarna. Primarna je anorgazmija ona koja se javlja od početka seksualne aktivnosti, odnosno primarnu anorgazmiju ima ona žena koja nikada nije doživjela orgazam u seksualnoj aktivnosti. Sekundarna je anorgazmija ona koja se javila nakon perioda “normalnog” seksualnog funkcioniranja, odnosno žena je imala period u kojem je mogla postići orgazam, da bi zatim prestala doživljavati orgazam.
Za razliku od muškaraca, kod kojih je doživljavanje orgazma i ejakulacija na neki način gotovo “refleksna aktivnost”, odnosno ne trebaju je naučiti; žene trebaju naučiti doživljavati orgazam. Naime, malo žena doživi orgazam odmah pri prvoj seksualnoj aktivnosti, određen broj žena ne doživi orgazam prije prve trudnoće. Pri ocjeni postojanja anorgazmije potrebno je procijeniti da li žena dobiva dovoljno stimulacije. Naime, ako se žena ne stimulira dovoljnim intenzitetom ili na odgovarajućem mjestu ili na odgovarajući način, te zbog toga ne doživljava orgazam, onda se ne radi o anorgazmiji. Valja naglasiti da primarni organ za doživljavanje orgazma nije rodnica (vagina), već dražica (klitoris). Među ženama postoje manje ili veće varijacije u anatomiji dražice (kao u ostalom i bilo kojeg drugog dijela tijela – pogledajte samo varijacije u izgledu /dužini, širini/ šake, mekoći, suhoći i boji kože šake i sl.), pa i uslijed toga mogu nastupiti neke razlike u postizljivosti orgazma. Naime, kod nekih žena je stimulacija prilikom seksualnog odnosa s penetracijom dovoljna da žena doživi orgazam. Kod nekih pak žena takva stimulacija (zbog građe ili osjetljivosti dražice) nije dovoljna, već je potrebno dodatno stimulirati dražicu. Sve su ovo normalne, zdrave, uobičajene varijacije, a ne znakovi anorgazmije.
Jednako tako, važno je da žena prilikom masturbacije ili u odnosu dobije odgovarajuću stimulaciju na pravom mjestu. To «pravo» mjesto je individualno i prvo ga treba znati sama žena, da bi ga mogla pokazati svome partneru.
Dakle, prvi korak u dijagnosticiranju anorgazmije jest utvrditi da li uopće anorgazmija postoji, ili jednostavno ženu i njezina partnera treba naučiti ili potaknuti na pravilnu i odgovarajuću stimulaciju.
Ako se pak radi o pravoj anorgazmiji, valja reći da je to smetnja koja ima vrlo visok postotak poboljšanja i izlječenja, osobito kod primarnog oblika. Uzroci mogu biti raznoliki, od duboko ukorijenjenog osjećaja da je seksualnost nešto ružno, prljavo i gadno, nešto u čemu ne treba uživati, pa do osjećaja anksioznosti i straha vezano uz seksualnost, sve do bolova pri odnosu koji ometaju uzbuđivanje (no u tom slučaju to i nije prava anorgazmija, već se radi o dispareuniji – tj. bolnom snošaju).
Budući da neki seksološki stručnjaci smatraju da ne postoji žena koja je anorgazmična, već samo predorgazmične žene, onda se i liječenje sastoji u tome da se ženi omogući da postane orgazmična. Ta pomoć se sastoji s jedne strane u preispitivanju (i eventualnom mijenjanju) stavova žene prema svome tijelu i prema seksualnosti. Cilj svake osobe treba biti da prihvati svoje tijelo sa svim ljepotama i ugodom koje ono nosi, kao i s onim karakteristikama tijela kojima baš i nismo prezadovoljni. Promatranja vlastitog golog tijela u ogledalu, promatranje spolovila u ogledalu (jer bez ogledala teško da će žena moći u potpunosti upoznati svoju stidnicu i rodnicu) dio je upoznavanja i prihvaćanja svoga tijela. Naravno, treba preispitati i stavove koje žena ima prema seksu. Da li je seks nešto što je prihvatljivo, ugodno, u čemu treba uživati, na što svaka osoba ima pravo; ili se seks doživljava kao nešto prljavo, strano, grešno, ružno, opasno. Teško da će žena uživati u seksu ako ga smatra zabranjenim, grešnim i prljavim.
Također treba poticati istraživanje vlastite senzualnosti i seksualnosti. Treba isprobavati rukom (ali i različitim pomagalima i igračkicama) što sve čini ugodu, što pobuđuje seksualno uzbuđenje. Ova istraživanja valja provoditi samostalno (jer važno je da žena sama zna što joj je ugodno), kao i s partnerom. Ako žena ima problema u tome da s partnerom otvoreno govori i razgovara što joj je ugodno i poželjno, može mu, umjesto da to kaže, pokazati rukom, “odvesti” njegovu ruku na pravo mjesto, svojim pritiskom na njegovu ruku pokazati mu da li joj treba grublji, čvršći, ili nježniji, blaži dodir.
Kolumnu sponzorira:
