Odlazak na modne revije dio je mog posla. Najčešće onaj ugodniji dio iako moram priznati da sam se do dana današnjeg zaista nagledala kojekakvog užasa.
Ipak, ono što nikada nisam mogla ni sanjati jest da ću postati prava i istinska
modna žrtva – ona kojoj je doslovno narušen fizički (i psihički) integritet i
koja svijetom hoda u modricama koje dokazuju novostečeni status. Naime, na
svakoj modnoj reviji organizatora koji drži do sebe neopisiva je gužva, obilje
promatrača koji s modom nemaju baš nikakve veze niti ih ona zanima, ali su
došli vidjeti prvi red poznatih osoba ili biti viđeni. Baš zbog toga novinari i
fotoreporteri ulaze prvi. Mi imamo obilježena mjesta, a to znači da svoju guzu
baš svaki put stavim na cedulju na kojoj piše moje ime. Dakle, nikog nisam
izgurala iz tog famoznog prvog reda niti sam zauzela nečije mjesto. Ali ljudi
koji prije početka revije čekaju na ulazak često su teško izživcirani prolaskom
nas koji nosimo press oznake i koje uvodi za to postavljeno osoblje. Isprva sam
pokušala biti ljubazna (ne mogu si pomoći stvarno imam dobar kućni odgoj), ali
sam nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja u kojima su me baš fino izvrijeđali
shvatila da je zaista nemoguće napirlitanim kokama objasniti da ja tamo radim i
da sjedimo u prvom redu ne zato jer imamo ego trip veličine Himalaja nego zato
što ću pisati o tome što sam vidjela, što moram donijeti sud o nečijem radu, a
da to mogu napraviti – moram vidjeti to što je na pisti.
No, sve do nedavnog Cro-A-Portera nakon više ili manje
zahjevnog hrvanja na ulasku sve ostalo bilo je porilično bezazleno. OK poneki
bi kreator imao za reći pokoju o zlim novinarkama koje ne razumiju njegovu
genijalnost, ali modne su vam dušice poprilično bezopasne i u pravilu ih je
dovoljno ružno pogledati da pobjegnu glavom bez obzira. Zato i nisam očekivala
da će netko u hedonističkom svijetu mode fizički nasrnuti na mene, a žena iz
publike me, silazeći sa svog mjesta, tako mlatnula torbom da sam u obližnjem kafiću
stavljala led na lice kako ne bih dan poslije šetala gradom u majici “Nemam
muža!”. Doslovno mi je čvrstu torbu – doktorskog tipa – sjurila u facu, i u
elegantnom okretu otišla bez traga. Reći “Pardon!” očito je za nju bilo previše
i zato joj mogu poručiti ne samo to da je pasivno agresivna već i dodati da o
modi nema pojma! Nose se, naime, velike, meke i vrećaste torbe koje teško da
mogu biti ubojito oružje.
Ono što me uvijek iznova zgrozi u situacijama kada se žene
krenu nasilnički naguravati, jest njihova agresivnost. Nikad se ne zna kad će ti
nasilnički porivi “Ubi drugu ženu!” pokazati svoje pravo lice.
A prije nekoliko mjeseci bila sam u mnogo većoj gužvi: oko
tisuću ljudi s kartama u ruci ostalo je pred vratima Doma sportova kada je
Croatia Osiguranje Zagreb igralo u rukometnoj Ligi prvaka. I u toj
testosteronom nabijenom ludnici; gdje se Gopcu, Bandiću i ostalim umočenim u
priču “Arena stoji prazna!” spominjalo sve po spisku; dečki su se jako trudili
da ja i sestrična nismo ni na koji način nagurane i zgužvane.
Pouka priče stoga glasi: opasnost vreba
na modnim revijama, nikako ne na rukometu i možda bi paralelno s rješavanjem
problema nogometnih huligana trebalo napraviti nešto i sa ženama koje zanima
moda.
