Kako su se trudovi pojačavali, tako sam ja sve brže puhala i dahtala i svi smo se pomalo osjećali kao u holivudskom filmu. Srećom, pravi porod ne dešava se tako brzo kao u filmovima. Kao točka na i, Klari je pozlilo i povratila je tako da je moja sestra imala pune ruke posla i s njom i sa svojom petomjesečnom bebom. Eh, da nas je tad netko snimao. Taman kad su meni počeli česti i jaki trudovi, curice su se smirile i zaspale kao da su osjetile što se sprema. Sušila su mi se usta, ali nisam baš mogla piti pa mi je sestra svako malo dodavala mokru krpu hrabreći me.
Nekako sam uhvatila trenutak između dva truda i nazvala bolnicu da im kažem kako za pola sata stižemo, a sestra Silvana je mislila da dolazim na pregled sljedeći dan. „Ne, ne sutra, ja rađam danas“, povikala sam. Na ulasku u Rijeku dočekao nas je naš prijatelj Bobo na motoru i proveo nas kroz centar do bolnice da se ne izgubimo. Bili smo mu neizmjerno zahvalni jer su trudovi već postali oni pravi! Kad smo stigli u rodilište, svi su bili spremni. A bome i ja! Uz poluzezanciju i komentare da se nismo tako dogovorili, između dva truda obavila sam pregled, a dr. Petrović je uz smiješak ustanovio da sam dosta otvorena.
Svi su bili vrlo ljubazni i prijateljski raspoloženi dok me suprug na porti prijavljivao, a dr. Petrović me kasnije tijekom trudova pridržavao. Iako sam to željela, nije mi odmah puknuo vodenjak, nego je to tek kasnije spontano uslijedilo.
Ugodno sam se iznenadila kada sam vidjela da je tzv. rađaonica zapravo mala sobica s kadom, vagom i jednim stolom, niskih zidova i mnogo intimnije atmosfere nego ona u Vinogradskoj. Sada je kada već bila spremna, a ja sam jedva dočekala da uđem. Bilo mi je čak malo i smiješno kad sam pomislila kako se osjećam kao da ulazim u kupku nakon puta. Čim sam ušla u toplu vodu, sve mi se učinilo lakše.
