Veliki umovi filozofije i umjetnosti zabavljali su se od pamtivijeka nekim egzistencijalnim pitanjima. Ma ne’š ti. Svaka žena zna kako na pitanju odijevanja nestaju sve dvojbe: jedini smisleni glagol bilo kojeg jezika je – nemati.
Dobar dan, ovdje Zrinka iz ekipe serije Stipe u gostima. Htjela sam vam reći da će vozač doći po vas u nedjelju u 6 i 5.
“Mislite u 6.05 ujutro?!?” rekoh s čuđenjem potpuno neprimjerenim osobi koja ustaje u 4.30 na svakodnevnoj bazi.
“Da, naravno”, mirno će ona.
Nevjerica bi možda potrajala dulje od 12 sekundi da imam fiksni telefon. Onaj starinski, sa žicom. Ovako sam, hodajući po stanu s mobitelom u ruci, usred razgovora završila pred ogledalom. Iako je prizor koji me tamo dočekao s vremenom prestao biti šok, iz kategorije “potencijalni problem” nije se micao već danima.
Biti ili ne biti, imati ili biti… Veliki umovi filozofije i umjetnosti zabavljali su se od pamtivijeka nekim egzistencijalnim pitanjima. Ma ne’š ti. Svaka žena zna kako na pitanju odijevanja nestaju sve dvojbe: jedini smisleni glagol bilo kojeg jezika je – nemati. Uglavnom nemamo ništa (ili bar ništa dovoljno dobro) što bismo obukle. Vjerujem da su to, zahvaljujući emisijama koje se otkupljuju kao igrane serije, a zapravo bi se trebale prikazivati u sklopu obrazovnog programa, shvatili čak i muškarci (rekla sam shvatili, a ne prihvatili, ali polako…). Evo recimo, Sex i grad: nekako bi ga otrpili tješeći se kako će Samantha sigurno sudjelovati u 2-3 scene koje će ublažiti duševne boli nastale zajedničkim gledanjem omiljene ženske serije. No, zarađujući bodove kod bolje polovice čekanjem razodjevene Sam nisu mogli previdjeti Carrie, ikonu svih sakupljačica cipela i pretrpavateljica vješalica. Ma kako to nekim ozbiljnim sociolozima banalno zvučalo, njezin je doprinos odnosu među spolovima ogroman. Jer, premda je većini muškaraca ona najmanje privlačna junakinja te kultne serije i makar i dalje ne razumiju da se unatoč policama koje stenju pod težinom krpica za važan sastanak bilo kojeg predznaka obavezno mora kupiti nešto novo (o spontanim investicijama ili onima izazvanim hormonskim ciklusom da i ne govorim), sad su bar spremni priznati da ih Bog nije kaznio najluđom među nama.
S rijetko kojim ćemo se životnim problemom obračunavati tako često i revno kao s manjkom
zadovoljavajuće garderobe. Pojam “nemati” zbog toga s vremenom, naravno, dobiva na težini i volumenu, pa u nekom trenutku ne samo da više nemate što obući, nego to “ništa” nemate ni gdje staviti. Osobito ako, poput one koja vas gleda sa slike u gornjem desnom uglu imate neke svoje male opsesije. Primjer? Obožavam kašmirske vestice i mrzim kad se gužvaju sa srodnicama lošijeg pedigrea. Bilo koji par sezoni primjerenih cipela mora biti vidljiv i u svakom trenutku dohvatljiv bez primjene vještina iz ekstremnih sportova. Donje rublje stoji složeno po bojama u zasebnim ružičastim kutijama. Ništa osobito, sve u svemu. Ako ne živite u 38 kvadrata.
Manjkavost kapaciteta naumila sam prošli tjedan bar privremeno riješiti montažnim policama. Kako stan nije moje vlasništvo, naglasak sam prebacila s estetike na funkcionalnost, a jedini vizualni uvjet bio je da budu crne (dokaz da su se slične krize pojavljivale i ranije već sam, naime, posjedovala). Kupovina u Bauhausu trajala je iznenađujuće kratko (inače tamo mogu provesti sate), a osobito zadovoljstvo polučila je činjenica da je plastična grozota za koju sam se tako brzinski odlučila bila po akcijskoj cijeni. Prtljažnik mog limenog ljubimca koji bi zbog svojih dimenzija mogao odigrati ulogu u svakom ozbiljnijem krimiću bio je krcat, a ja i više nego spremna unijeti red među svoju odjeću.
Za osobu koju bi zbog dubokog uvjerenja da smo si pretjeranom emancipacijom samo naštetile svaka ozbiljnija feministica vjerojatno razapela na Trgu bana Jelačića zabrinjavajuće sam samostalna – mijenjam žarulje i osigurače, gletam, krečim, sastavljam ormariće i stoliće iz Ikee jednako kao i one napravljene prema vlastitoj zamisli… Pa zar bih onda za 2 police koje mogu složiti žmirečki tražila pomoć?!
Sve je teklo glatko dok jedna spojna cijev nije zaglavila uporno se opirući mojim namjerama da je do kraja gurnem u predviđeni utor. Što neće unutra mora van, pomislila sam i krenula izvlačiti taj nesretni komad plastike prilično grubih rubova (znate onu: koliko para…). Akcija je vjerojatno izgledala kao u priči “Čupao djed repu”. No, tamo je, ako se dobro sjećam, primjena sile završila padom na stražnjicu, a ja sam se svom snagom opalila po obrazu! Krv je curila dok sam sikćući od bijesa uzimala iz zamrzivača paket odrezaka i prislanjala ga na jagodicu nadajući se ublažiti potencijalnu oteklinu. U iznenadnoj navali pesimizma rezignirano sam zaključila da će mi se od te hladnoće sigurno upaliti sinusi jer, zna se, nevolja nikad ne dolazi sama. A onda sam se sjetila snimanja serije pa sam se umalo rasplakala.
Do nedjelje se bol prilično smanjila tako da sam se prepričavajući ovu zgodu mogla čak i nasmijati. Vjera, jedna od najdražih mi šminkerica s HTV-a, uspješno je prikrila tragove borbe na bojišnici unutarnjeg uređenja pa mi scenaristi nisu morali dopisivati rolu (glumim, nadam se razmjerno uvjerljivo, Barbaru Kolar…). Ekipa je sjajna i moram priznati da sam se doista odlično zabavljala.
No, iako sam upravo primjerom pokazala kako nije svaka modrica posljedica “pada niz stepenice”, “slučajnog naleta na vrata” ili neke slične laži, ostaje činjenica da je svaka peta žena u Hrvatskoj žrtva zlostavljanja. Ruža za Valentinovo, batine za svaki dan? Ne dopustite da to bude vaš život.
A što se mojih novih polica tiče – pune su. No, šoping je do daljnjeg pod embargom. Bar dok ne zaliječim rane.
