Do sada sam više puta ukazao zašto bi bilo dobro definirati pojam ljubavi, odnosno zašto je dobro izgrađivati rječnik ljubavnog govora. Ali zašto ju je tako definirati? Zašto ne postoji opće prihvaćena definicija ljubavi?
Zapravo, odgovor je vrlo jednostavan. Svatko je slobodan odrediti njenu vlastitu definiciju. Ako se upustimo u ovaj projekt, uputio bih na neke odrednice, o kojima treba voditi računa!
Dakle, ljubav ne određuju samo osjećaji, nego ponašanje i odnos koji je zasnovan na osjećajima i ponašanju. Da ponovimo, kada govorimo o osjećajima u ljubavnom odnosu oni mogu biti i ugodni i neugodni. U ugodne osjećaje ubrajamo zadovoljstvo, radost, sreću i itd., a u neugodne strah, ljutnju, ljubomoru, frustraciju …
Prije nego što krenem u pojašnjenja svakog pojedinog određenja ljubavi posebno, želio bih istaknuti jednu vrlo važnu postavku koja kaže da ljubav ne postoji sama po sebi, kao neki predmet ili duh koji ima magične moći, nego postoji biće koje voli i koje je voljeno.
Dakle, suština ljubavi je voljeti i biti voljen! Vjerujem da vam je svima poznato da se u našem društvu više ističe vrijednost voljenja drugoga, odnosno davanja ljubavi. Drugim riječima, ističe se da je važnije voljeti drugoga, nego sebe! Ovo je samo još jedna od ljubavnih zabluda zbog koje su mnogi pristali na partnerski odnos u kome je očito da nisu voljeni, nego su čak ponižavani ili fizički zlostavljani.
Zato, napominjem, upamtite, koliko god je važno voljeti drugoga i davati ljubav isto toliko je važno i voljeti sebe, odnosno znati primati ljubav.
Jedno od tri temeljna određenja ljubavi je da je ljubav osjećanje, a ono je, dakle, zasnovano na osjećanju voljenja i voljenosti. Kako ova postavka zvuči neodređeno pozivam vas da si postavite pitanje: po čemu znate da ste voljeni ili da nekoga volite?
Svi oni koji misle da je ljubav samo ugodno osjećanje koje osjećaju prema odabranoj osobi znat će da nekoga vole onda kada i osjećaju ugodu prema nekome.
Dakle, osoba mora osjećati ugodne osjećaje da bi znala da nekoga voli.
Za nju je to znak ljubavi! Ali dokaz ljubavi nije samo trenutan, nego i intenzitet i trajanje osjećanja pa je logika slijedeća: kako su ugodni osjećaji jači i trajniji to znači da je i ljubav veća i snažnija. Stoga je logično da bi za ove ljude ideal ljubavi bio što duže i što trajnije ugodno osjećanje. Istu logiku možemo primijeniti i na partnera, odnosno kako znamo da smo voljeni? Osoba koristi isti način razmišljanja i za procjenu koliko je voljena. Dakle, znam da me voliš jer ti je ugodno sa mnom! Što je tebi ugodnije sa mnom to je za mene znak da me više voliš!
A prava ljubav bila bi ona koja se osjeća neprestano, odnosno kada nam je partner stalno u mislima. Znak prave ljubavi bio bi, između ostalog, preplavljenost ugodnim emocijama na samu pomisao na voljenu osobu.
To bi bio jasan znak prave ljubavi! Još bi samo važno bilo kako zadržati ovo stanje do kraja života!
U osnovi, u ovakvoj postavci nema ništa loše, a kako zadržati ugodu koja preplavljuje čitavo biće do kraja života jedino zna Hans Cristian Andersen!
Što kada se na ljubav i osjećaje nadviju crni oblaci? Što kada zbog načina života, promjena ili bolesti ugodni osjećaji izostanu? Što ako s vremenom postanemo ravnodušni prema partneru? Jesu li to znaci prestanka ljubavi?
Odgovore na ova i na još mnoga druga pitanja dobit će u slijedećim kolumnama, zato ostanite s nama i pratite nas i dalje!
Literatura: Formule ljubavi, dr. Zoran Milivojević, Mozaik knjiga, 2009.
