Priznajem da ne volim Novu godinu. Nikada nisam vidjela ni najmanji smisao u općenarodom veselju s pjevanjem i pucanjem, a samo zato jer je neki dan u nizu svih ostalih dana. Neke sam godine tako dočekala kod kuće u pidžami, neke bogami i bez nje.
Bila sam i po hotelskim i disko dočecima, kućnim partijima,
super večerama, ali iza svega uvijek je čučao crv sumnje: zašto bih se baš taj
dan trebala ludo zabavljati.
Nekada mi se ne slavi i ne tulumari, nekada mi se spava, nekada gleda film na
televiziji. Bila sam i na hrpi zapravo otužnih novogodišnjih tuluma na kojima
sve skupa sliči na nadobudni skup očajnika: baš smo si cool i veseli, a svima
nam, zapravo, ta Nova ide na živce.
I
zato, po meni, cijeli koncept odlaska jedne i dolaska druge godine ima smisla
tek kada se ode na neki lijepi put. E sada bih vam danima mogla pričati o ludim
provodima po kojekavim europskim destinacijama. O fascinaciji tropima (i
najdražim Karibima) pisala sam prošli put, a takva Nova godina smiješi se
negdje u mojoj budućnosti. Zato je sada pravi trenutak da vam otkrijem svoju
prošlogodinju silvestrovsku priču koja se pokazala punim pogotkom, koji će
svoju reprizu doživjeti za koji dan. Naime, moja je ekipa iznajmila kućicu u
Gorskom Kotar, blizu Fužina, ali zapravo u divljini pustih polja. Idila s
vatrom u otvorenom kaminu, velikom štednjaku na drva koje treba založiti kako
bi se ujutro skuhala kava… sve u svemu baš kao iz najkičastijeg božićnog
spota ikada – onog za “Last Christmas” grupe Wham!
Ako
vam najzimogroznija osoba na svijetu (a to sam ja) kaže da je uživala u snijegu
koji je lani zabijelio baš u noći Nove godine i da ovaj put sa sobom nosi
majice s kratkim rukavima jer smo mi gradski ljudi drva u kamin bacali kao da
nismo normalni i živjeli na temperatu od 28 stupnjava, slika postaje pomalo
jasnija. Ako tome dodam da je petoro ljudi i pas na lice mjesta doputovalo u
tri automobila, jer baš toliko nam je trebalo kako bi lonci sarmi, komadi
pečenki, 
kutije s kolačima i sanduci piva… stigli na odredište. Fotografije
koje svjedoče o raspakiravanju automobila jedne su od najsmješnijih u mojim
albumima: kao da nas je barem deset ili kao da smo došli na mjesec dana.
Naravno, malo se toga jestivog vratilo u Zagreb, a “isprika” definitivno nisu
ni gosti koji su nam jedan dan bili u posjeti. Dakle, shvatili ste koncept takve
Nove godine: mozak na pašu, svako radi što mu paše, jede se savršeno i obilno,
spava, karta, čita, šeće…
Ako
odlučite slijediti moj recept morate ipak znati da cijela situacija jest pomalo
brodska i zato vam stvarno treba provjerena ekipa. Ako netko stane gnjaviti i
izvolijevati u hoćeš-nećeš skučenim kvadratima dok je vani debelo ispod nule,
situacija postaje sve samo ne idilična.
Ukratko
za 2010. vam želim ostvarenje svih osobnih želja. Dočekajte je kako najbolje
znate, možete i želite… Budite s onima koje volite i navratite u Fužine na
doček koji je tamo točno u podne.
