Već sam se navikla da se ekipa zeza na moj račun kada je rukomet u pitanju.
Kao prvo stvarno sam cijeli
dosadašnji život provela kao antisportski tip (samo sam kao vrlo mlada, zapravo
dijete, gledala tenis i košarku, a nakon toga se pred TV-om zadržavala samo
pred gimnastikom i skokovima u vodu, tako da sam uspjela izbjeći i vječnu
dječju fascinaciju umjetničkim
klizanjem).
Verbalno (i misaono) prezirem nogomet i spremno kolutam očima
kada kolegij Večernjeg lista po dvadesetak minuta rasprave potroši na najnoviju
egzibiciju Zdravka Mamića, kojem najiskrenije želim samo dobrog liječnika. To
su i razlozi zbog kojih se na račun novostečene strasti za sportom spremno
zezam i sama, jer nikada me nije napustila crta samoironije.
Pa ipak, zaboljelo je kada
mi je vrlo bliski prijatelj u dogovoru oko neke zajedničke večere, na moj
odgovor “Može u nedjelju, jer u subotu sam na utakmici” rekao: “Taj tvoj rukomet već postaje bolest.”
Dobro znam da nije mišljeno
sa zlom namjerom, ali ‘ajmo malo analizirati cijelu stvar.
Taj moj rukomet” je
najbezazlenija stvar koja postoji na
ovom svijetu. OK, pogledam utakmice na TV-u, pročitam čega se uspijem domoći,
ponekad kupim Sportske, i odem na utakmicu
(usput budi rečeno rukometna publika je super: obiteljski ljudi koji dovode
djecu, curice kojima su svi na terenu Balić, nema ni najmanje naznake frke, a
kamoli nasilja – čisto veselje i pozitivna energija).
Za moj krug prijatelja
vrlo je važna i činjenica što ja imam društvo za rukomet i nikad mi nije palo
na pamet nekog od njih odvlačiti u Arenu,
iako vjerujem da bi im se zapravo svidjelo… Ukratko: ako je to bolest,
neka još dugo vremena ostane jedina od koje bolujem.
I zato pravo pitanje glasi:
kada je svatko od nas našao sebi neku novu zanimaciju u životu, kada je
pronašao nešto potpuno novo što ga zaokuplja i veseli? Po meni to je bit našeg ugodnog života na ovom svijetu, put
kojim se razvilo čovječanstvo. Neću sada krenuti u sociološke analize koje
završavaju na odličnom djelu Johana Huizinga “Homo ludens”, u kojem
je postavio cijelu teoriju o tome kako je za ljudski razvoj igra podjednako
važna kao i rad, ali spremno tvrdim da smo ljudi s neograničenim potencijalima
samo dok se znamo igrati.
Znam da će mi nogometoljupci
zgroženi prethodnim tvrditi da se nikada neću znati igrati, ako ne razumijem
“svetu” igru, ali svijet bi bio jako dosadno mjesto kada bismo svi
mislili isto, voljeli isto i igrali se isto. Osobno sam sretno zbog virusa
rukometa koji ne popušta i nekako sam se spremna kladiti da će me kada odem u
mirovinu zaokupiti čari ronjenja, jer skočiti s padobranom tako i tako mislim
prije toga.
Stoga, nađite si neku novu
igru. Sigurna sam da će i više nego ljekovito djelovati na cijeli vaš život, a
pri tome je, naravno, bitno samo da vaše igranje ne ugrožava nikog oko vas.
Naravno, vidimo se u nedjelju na Ligi prvaka, ma što drugi mislili o tome!
