Do današnjeg dana modne sam revije gledala u: podzemnoj garaži, kinima, hotelima, velesajamskim paviljonima, starim tvornicama kojima prijeti rušenje, predivnim zadarskim trgovima i na Pozdravu suncu, ispred Kneževa dvora u Dubrovniku, pod balonima šatora u kojima primjerice nema WC-a… Ipak prošlotjedno iskustvo nadmašuje sve to.
Nakon dva puta po dva sata na platou Muzeja suvremene
umjetnosti, bolesna sam ko’ pas. Upala grla, sinusa i svih sitnijih organa u
glavi. Trebam li se čuditi samoj sebi? Ni najmanje. Revije su dio mog posla, a
dragi organizatori su zaključili da publiku malo friškog zraka, tjedan dana
nakon snježne mećave, neće ubiti pa su nas ugodno smjestili na otvoreno. Pa
nije me ubilo, ali sam stvarno mogla u proljeće uči bez nove doze antibiotika.
No,
mnogo više od vlastitog zdravlja brine me u kakvom su stanju sve one žene koje
su ne znajući da idu na terasicu, a ne u muzej stigle razgolićene kao što se
(isključivo u balkanskim glavama) priliči za modnu reviju. Žene u sandalama,
bez čarapa, u ljetnim – jako, jako – dekoltiranim haljinama. Ako sam se ja
smrzavala u pernatom kaputu i žalim što nisam stavila i šešir na glavu, jer bi
možda sinusi nekim čudom ostali cijeli, kako li je njima bilo? Dekice koje su
ostavljene uzvanicima u prvom redu sasvim sigurno ih nisu mogle zagrijati na
samom kraju duge i teške zagrebačke zime, a vrlo je simptomatično da dame koje
su se tako raskomoćene pojavile prve večeri, druge nisu ni prišle Muzeju.
Ja
sam pokleknula tek na samom kraju i zato mogu suvereno analizirati što su sve
žene spremne trpjeti zbog ljepote i seksipila. Počevši od sebe same, jer
priznajem da prve večeri dekica preko nogu nikako nije dolazila u obzir, jer
pod njom se ne bi vidjele senzacionalne nove cipele.
Ukratko
problem zime nije jednoznačan i ponekad ga se može svesti na žensku taštinu.
Nedavno ga je na svojoj koži osjetila i Carla Bruni izazvavši diplomatski
skandal svjetskih razmjera. Ženu su sasvim nepravedno optužili da na važan skup
nije odjenula grudnjak, a zapravo je riječ o ženi koja ima poprsje koje stoji
tamo gdje treba stajati, pa umjesto čudovišnih i čarobnih podupirača nosi fini
svileni veš. A kada se naježi, posljedice su vidljive.
Na žalost, naše su dame na Fashion.hr-u izgledalo mnogo manje
privlačno od fatalne Carle. Naime, naježurena koža najsličnija je friško
očerupanoj kokoši i sada nam treba nekolik dana do početka Cro-a-Portera da
vidimo to je naučio lekciju, ili barem ozdravio na vrijeme.
I taman sam dovršila priču o ozdravljenju
kada je stigla vijest da Tomo Vrban nikada neće ozdraviti.
Lupila me ravno u
glavu i srce jer Tomo je bio i ostao uvijek nasmijani dječak kojeg sam upoznala
u dvorištu svoje prijateljice na Braču. On je jedan od dva dječaka iz susjednog
vrta i sada ne znam plače li mi se više
zbog Tome kojeg je bolest odnijela tako rano i tako nepravedno ili Ante koji je
ostao žaliti za bratom.
Kao u uvijek smrt je pokazala svoje
najokrutnije lice, posegla za najboljim, najdražim i najpozitivnijim…
Stoga me, dragi Tomo, tješi samo jedno:
tamo gdje si sad,a žene su ljepše, a svijet veseliji.
