Možda ste primijetili, možda niste, no prošli tjedan Vam nisam napisao ni riječi. Možda je dragim ljudima iz Ordinacije.hr to izgledalo neprofesionalno jer nisu niti oni očekivali da me neće biti, no imao sam u sebi, čvrst i opravdan razlog.
Protestirao sam. Protiv nikoga osobno, već protiv života… Sam sebi danima
nisam mogao objasniti činjenicu da mladi ljudi oko nas, iako u naponu snage i u
savršenim godinama jednostavno odlaze s ovozemaljskog svijeta. Ljudi koji su
se brinuli o svom tijelu svakodnevnom tjelovježbom, treninzima po fitness
centirma i rekreativnim bavljenjem nogometom ili tenisom. Ljudi koji su se
bavili ugodnim, nestresnim poslovima. Ljudi kojima je isti taj posao bio ljubav
i strast. Ljudi kojima je posao bio umjetnost, jer uljepšavanje drugih doista
jest jedan oblik umjetnosti… Kako i zašto onda, te iste ljude kojima je
osmijeh rijetko silazio s lica odjednom uništi neizlječiva bolest…
Sam sebi sam danima pokušavao objasniti čemu služe svi silni treninzi, zdravi
život i prehrana, kretanje po prirodi i uživanje u poslu koji radiš, kad nešto
malo i sitno poput kvarnih stanica uništi sve. Na žalost ni dva tjedna
razmišljanja mi nisu dala odgovor koji bi me utješio…
Dani prolaze, moji klijenti i dalje dolaze na treninge, slušaju moje
savjete o boljem načinu ishrane, o potrebi za kretanjem, o manje stresnom
poslu. Žive kvalitetnije, osjećaju se bolje.. i upravo i samo zbog njih, moje
životno uvjerenje kako je briga o zdravlju važna, da je aktivnost korisna ostaje
moj moto. Malo prodrman, ošamućen, ali dovoljno jak da savladam sve buduće
prepreke ostaje mi vjera u život. Jedan jedini. Život za kojeg sam protestirao
šutnjom i nadam se da je shvatio moju poruku… Tomo, čuvaj se…
Vaš Orlando
