Ovih se dana raspitujem gdje i kako nabaviti (i instalirati) spravu koja blokira pristup na pojedine TV kanale.
Nije da kod kuće imam malu djecu,
koju treba braniti od nasilja, nemam ni tinejdžere koje bi eventualno zanimali
pornići, ali imam mamu koja se sada već beskrajno živcira na temu TV kuhanja. A
od nakuhavanja na malom ekranu ovih je dana zaista teško pobjeći, tako da nam
televizijski programi svih nacionalnih televizija izgledaju doslovno u “svačijem
loncu”. Ne želim sada polemizirati o općem inzistiranju na dobrim (često i vrlo
skupim) zalogajima u vremenima kada sve više ljudi nema za kruh i mlijeko, jer
to bi bilo nepotrebno povlačenje vraga za rep i to onog vraga koji još jedini
plaća oglase.
I stoga je moja mama, koja slovi
za sjajnu kuharicu i još bolju slastičarku, siguran teren, a ona pasionirano
gleda Anu Ugarković i neku je finu klopicu već i skuhala po njoj. Priznaje joj
da stvarno zna kuhati, njene količine češnjaka smanji na desetinu i nikako ne
prihvaća lijevanje maslinovog ulja po torti od čokolade, ali svako toliko
prigovori zbog predugih rukava majica koji se Ani razvlače po jelu.
Moram
priznati da sam slične primjedbe čula i od nekih svojih prijateljica, ali kako
ja osobno ne posjedujem pregaču (stvarno ne znam čemu bi mi ona služila jer po
kući ne radim u odjeći koju nosim na posao ili u kazalište), Ana mi u kuhinji
izgleda kao svaka normalna mlada žena. Uz to sam, na jednoj kućnoj zabavi, jela
baš ono što je svojeručno skuhala i moram priznati da sam kupljena za sva
vremena.
No, moja mama hrpu živaca gubi
zbog “Večere za pet” koja je također postala večernji ritual u njenoj kući, i
zbog glasne svakovečernje svađe s televizorom čini mi se da je jedino rješenje
zabraniti joj pristup RTL-u do 20 sati. Ne može se načuditi nad time koliko su
ljudi temeljno neodgojeni i kako im nije neugodno svu raskoš svoje bahatosti
pokazivati na televiziji.
Priznajem da ja od TV večeravanja
uhvatim tek tu i tamo neki kadar, ali moram se složiti da ljudi koji ne jedu
ništa (barem ne ništa od onog što se obično nudi na večerama kada ti u kuću
dolaze potpuno nepoznati ljudi), koji imaju neke svoje zamisli o veličini
porcije ili o tome kako treba urediti stol… zapravo najčešće vrlo neugodno
vrijeđaju druge ljude, a zapravo o sebi nude sliku teškog, ničim potkovanog,
snobizma. Da ostanemo u pristojnom rječniku – jednostavno su sjedili na ušima u
dječjem vrtiću i propustili glavne lekcije iz socijalizacije za uljuđeni život
s drugim ljudskim bićima. Koliko su ti kuhari amateri zapravo drski i
bezobrazni uvjerila sam se kada sam frenda koji kuha stvarno odlično pitala
zašto se nije javio u “Večeru za pet”. Odgovor je bio prost, pa neću citirati,
ali i u nekoliko je riječi sažeo sve na što sam ja potrošila sav ovaj
tekst.
Dakle ljudi moji, kada ste u
gostima, (čak i kada nema TV kamera) ne radite drugima ono što ne biste htjeli
osjetiti na vlastitoj koži. Ja ću pristojno pojesti sve što stavite pred mene i
kao takva sam idealan gost. Tako sam u životu probala i fileke. Skuhala mi ih
je teta dobrog prijatelja. Nisam ženi koja je za mene na plus 35 stupnjeva
Celzijusa pekla kruh ispod peke imala srca reći kako ja to ne jedem. I znate
što – bili su ne samo jestivi nego i fini.
I što sada – jesam
li ja prepristojna?
Nisam, nego se u
životu općenito treba čuvati ljudi koji
ne misle ne trud koji su drugi uložili za njih. A taj je trud glavni sastojak svih finih jela.
A i j… čovjeka koji se nikad
u životu ne predomisli!
