Nakon što sam svojedobno pisala i nogometnu kolumnu opet nisam nimalo bliža odgovoru, kao što nisam ni sada nakon što sam ipak ubrala nekoliko scena – čak i golova – sa ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. No, zato ću vam vrlo rado otkriti moju vezu s nogometom.
Za mene, koja sam do nedavno od
sportova pratila isključivo gimnastiku i skokove u vodu (pretpostavljam da bi
se u prosječnog Hrvata teško mogao naći ekstravagantniji sportski ukus), a
zatim tu tešku individualnost malo razblažila uživanjem u rukometu, nogomet je
najdosadniji sport na ovome svijetu i mogu ga usporediti samo s onim
mahnitanjem po ledu kada ekipa sumanuto mete “partvišima” ne bi li ubrzala ili
zaustavila upućenu kuglu. I zato o nogometnoj utakmici mislim samo kao o
devedeset minuta (najčešće) ničega.
Moje kolege s uredničkog kolegija
već odavno znaju da ja o svetom sportu govorim kao o loptanju i kada im baš
jako treba neki razlog za polusatnu nogometnu raspravu imaju običaj povući me
za jezik. Najčešće mi upali samim spominjanjem kako Ivica Olić po utakminici
pretrči jedanaest kilometara. Samoj sebi sam obećala da se više neću dati
navući na tanak led u sobi punoj muškaraca, ali odmah mi padne mrak na oči. Naime, još nisam uočila alternativu metodu igranja nogometa, pa ako netko zna
za nogomet bez trčanja, neka me ljubazno obrazuje.
No, pravi razlog mog prezira
vjerojatno leži u svim tužnim stvarima koje se događaju u nogometu (i oko
njega), gdje mi nismo nikakva iznimka, već se baš zgodno – s Mamićem na čelu –
uklapamo u globalnu sliku svijeta. Cijeli taj kružok doživljavam kao
polusvijet, a najnovija afera s nogometnom ekipom u Remetincu samo potvrđuje
moje stavove.
No, pogledajte najveće svjetske zvijezde loptanja, a ovog vam
puta navodim samo najbenignije primjere: ekipa koja se hvali kako u životu nisu
pročitali ni jednu knjigu, ili oni koji najskuplje automobile na svijetu
slupaju na prvom zavoju (toliko o refleksima, koordinaciji pokreta i sportskom
načinu života), oni koji su toliko neinteligentni da od zakonskih družica (i
ostatka svijeta) ne uspiju sakriti ni jednonoćni provod u tuđem krevetu…
Ma čemu se to divi cijeli svijet?
Njihovom umijeću na terenu?
Oprostite, ali u Vijestima sam
vidjela kako izbornik Njemačke kopa nos i jede iskopine tj. šmrklje! Jel’ možda
i to nekome divna akcija s ruba terena? I to samo zato jer su do sada pomeli
ostatak svijeta?
Sigurno vam je jasno da nogomet i
ja nikada nećemo stići na zelenu granu. Od sve ovogodišnje frke, jer nogomet se
ipak “vrti” po mojoj dnevnoj sobi, uspjela sam vidjeti samo sleđenog Jaggera na
stadionu kada je Englesku baš pošteno isprašila Njemačka i nekoliko golova iz
drugačijih kutova kamere kada se buka više nije dala ignorirati. A onda mi je u
Vijestima već spomenuti njemački selektor zgadio život – počevši od nogometa.
Na svu sreću, imam koncentraciju (pokušajte vi misliti uz dvadesetak lupajućih
pisaćih mašinama, a ja sam novinar od prije kompjutorske ere) koja mi omogućuje
da se isključim iz ostatka svijeta. I tako dok On gleda nogomet, ja čitam,
kuham, pacam se u kadi punoj pjene… Čak ću spremno odslušati opis nekog
bolesno dobrog dodavanja, jer zapravo uživam u otkrivanju stvari kojoj su mi
samoj strane.
A tu zapravo leži tajna muške veze s nogometom. Stvorili su si
geto, oko njega podigli čvrste zidove, i svako toliko bježe u njega!
OK, znam ja da postoji Maca
Maradona, ima frendice koje gledaju (i vole) utakmice, na našoj kladionicu u
Večernjaku uvijek žene (na opći muški užas) poberu sve pare, ali ipak je
nogomet muški geto. Najveći na svijetu!
A čista je sreća (i
životna slučajnost) kakav je primjerak iz tog geta dopao svakoj pojedinoj ženi.
Ja sam, kada je nogomet u pitanju, ipak imala ludu sreću!
