Najteže pitanje od svih jest: Tko sam ja? Tko sam ja uistinu? I onda krenemo od površine, pa kažemo svoje ime, prezime, profesiju, pa pričamo o tome što radimo, mislimo, kakvi su naši stavovi, planovi, pa kakvi smo bili kad smo bili mali… itd. Pa opišemo i kako izgledamo; plavokos, zelenook, visok, mali, širok, mršav, s dugim nogama ili bucmastim obrazima itd.
I kada bi satima govorili o tome tko smo, ne bi bilo kraja,
jer mi smo ogromni. Mi smo naše tijelo koje je prošlo kroz sve faze od kada smo
bili bebe u pelenama, pa prolazili kroz pubertet, pa došli u zrelu ili malo manje zrelu
dob… promijenili smo se tisuće puta, ali opet smo to isti mi.
Ali mi smo i sva, apsolutno sva iskustva koja smo proživjeli
u životu. I bez obzira da li se svih iskustava sjećamo to je sve ostalo izmemorirano na jednoj
razini našeg bića.
Duša je došla u tijelo kako bi istraživala život u
najrazličitijim oblicima. I ona pamti sve i osjeća sve.
A tijelo je živo zato što ga duša nastanjuje, zato što ga
nastanjuje određena svjesnost, nastanjuje ga život. Bez toga mi smo mrtvi. I postoje različite razine “mrtvosti“.
Neki ljudi “žive“, a zapravo su
polumrtvi, jer jedva osjećaju svoju dušu. Duša i tijelo slabo su povezani i
jednostavno nema živosti u toj osobi. Takve osobe možemo sresti svakodnevno.
One koje se vuku, sve im je teško i besmisleno, nemaju niti kapi krvi u
obrazima, niti osjećaju žar i strujanje života. Doslovce beživotno žive. Kao da
su već napola napustili ovo tijelo i život. Njihovim žilama jedva kola krv,
slaba im je cirkulacija, izmjena tvari i protok životne energije.
Duh i tijelo su isprepleteni i međuovisni. Stoga poštivanje
tijela jest na neki način i poštivanje vlastite duše, sebe samih, svoje
esencije. To je poštivanje samog života.
Naše tijelo je hram. Razmisli da li je za tebe to mjesto
sveto! Što donosiš na oltar i kako to donosiš? Nezdravu hranu koju pobacaš u
sebe? Zamisli da dođeš na sveto mjesto i na brzinu ubaciš vreću punu
hamburgera, ćipsa, cole, slatkiša, cigareta i sličnih sastojaka, kakav to
stvara osjećaj? Naše tijelo je vozilo koje nam omogućava da se duša izrazi, da
možemo biti što više od onoga što uistinu jesmo. Održavaš li higijenu svog
hrama? Donosiš li mu dovoljno čiste vode, kisika, svjetla? Zahvaljuješ
li svom tijelu što ti služi za životno putovanje ili ga uzimaš kao nešto što je tu
ovako i onako i podrazumijeva se? Na koji način njeguješ svoje tijelo i dušu?
S kakvim mislim dolaziš u hram? Jesi li stalno ljut na
nekoga? Na druge, sebe… na nešto? Ili je tvoj hram ispunjen ljubavlju,
davanjem, zahvalnošću, životom, smijehom, mirom…?
Tko je taj koji bi osim tebe samoga trebao održavati svoj
hram? Drugi ljudi ne žive u tvojem hramu. Jedino ti živiš u njemu. Jedino je
tvoja duša stanovnik hrama zvanog tijelo. Komuniciraš li sa svojom dušom?
Osjećaš li svoju dušu? Poznaješ li ju? Znaš li komunicirati s njom. Poznaješ li
dovoljno taj dio sebe? Dio iz kojeg sve izvire. Upitaš li se od kuda dolaze
želje?
Postoji “nevidljivi“ dio nas koji nas potiče da nešto
želimo, da nekako djelujemo i onda se kroz vidljivi dio nas – naše tijelo – ima
mogućnost manifestirati.
Mi smo duh-tijelo koji istražujemo život kroz različita
iskustva. Da bismo bili sretni moramo poštivati oba aspekta cjeline… jer na
taj način poštujemo i sam život.
