U avionu iz Dubrovnika imala sam taman toliko vremena da pogubim hrpu živaca. Na svu sreću let je kratak, ali i dovoljno dug za prelistati nekoliko dnevnih novina. Neoprezno sam zapela na temi o očevima koji nikada nisu vidjeli svoju djecu, ilustriranom “svijetlim” primjerima naših poznatih frajera.
Na prvi me pogled užasnula činjenica da i tih poznatih faca ima dovoljno za veliku novinsku temu preko pune dvije stranice, tako da samo možete zamisliti kako to izgleda u mnoštvu onih koji nisu slavni. Na drugi me pogled smrznula činjenica da dvojicu od prozvanih i osobno poznajem. OK jednog samo preko diktafona na kojem smo snimili intervju, drugog i nešto pobliže.
Odmah se moram ograditi od uopćavanja tog problema i ispričati vam priču iz svoje mladosti. Taman sam upisala fakultet, a dečki moje generacije (bila je to nesretna šuvarica) krenuli u vojsku. Svi smo imali samo osamnaest godina i istinski “luftbalon” u glavi. Cura jednog od mojih frendova tada je ostala u drugom stanju. On je odmah rekao da se ne želi ženiti, a ona da ne želi pobaciti. Do tog su trenutka zajedno bili samo tri mjeseca i njihovim su se čvrstim odlukama otvorila vrata pakla. Pritisci su stizali sa svih strana, prvenstveno prema njemu, jer svi su (čak i oni kojih se to ni najmanje nije ticalo) inzistirali na braku. On nije pokleknuo. Kćer im se rodila, on ju je priznao i do dana se današnjeg brine za nju, sada već i više nego odraslu ženu koja će se baš ove jeseni udati. Ni danas zapravo ne znam odakle mu toliko zrelosti i hrabrosti, jer svojom je odlukom zapravo svima njima dugoročno sredio živote. Izbjegli su nategnuti brak dok je on u vojsci i brzopotezni razvod nakon toga, zapravo su odradili jedan, a ne dva pakla. On je svoju ženu upoznao dok su studirali, ženili su se nakon faksa i ubrzo dobili sina. Ni na jedno more, ni na jedno skijanje nisu otišli bez njegove kćeri. Njena se mama također udala, ima sređen život i brak iako joj je ona ostala jedino dijete.
Dakle normalni ljudski odnosi su nešto što je moguće izraditi i kada sve krene nakrivo.
Pričam vam to i zbog toga što nitko izvana, ma koliko bliski promatrač bio, nema stvarni uvid u to što se zbiva između dvoje ljudi. I samim tim nitko se nema prava miješati; ni nudeći savjete i mišljenje, ni inzistirajući ne nekom svom “dobrom” rješenju, a ponajmanje osuđujući tuđe odluke, odluke s kojima moraju živjeti neki drugi ljudi.
Moram priznati i to da – iako sam žena – imam vrlo loše mišljenje o iznenadnim trudnoćama. Realno gledajući razumijem frajere kada pričaju o zamci, jer i ja to negdje u svojoj glavi nazivam “vatačinom klasične vrste”. Nisu mi jasne žene koje se igraju budućnošću, srećom i dobrobiti vlastitog djeteta i čvrsto sam uvjerena da je tu riječ o običnoj sebičnosti.
No, frajera koji zna da negdje na ovome svijetu postoji njegovo dijete, a ne želi ga vidjeti ne bih shvatila ni da živim dvjesto godina. Koliko sebičan i samoživ moraš biti za tako nešto? Koliko tvrdo mora biti srce koje nije u stanju zanemariti to što je napravila žena kako bi se otvorili biću koje nije ni najmanje krivo? Ako je moj frend bio i ostao tata od formata, kao nazvati tate koji ignoriraju život koji su sami stvorili?
