Baš sam prošli tjedan bila na predstavljanju nove luksuzne kozmetike koja je tek stigla na naše tržište. Dovoljan će vam biti samo jedan podatak – u njihovom serumu nalaze se i plavi safiri. Toliko o luksuzu! Za cijenu nisam ni pitala.
No, žena
koja je predstavljala kozmetiku zapravo nije mistificirala cijelu priču, a to
je u svijetu kozmetike gotovo pa nevjerojatna stvar. Ipak je njima u srž posla
ugrađena navika da nam obećavaju upravo ono što nitko nikada ne može ostvariti
– zaustavljanje vremena ili povratak u našu vlastitu prošlost i godine kada nam
je koža izgledala najbolje (zategnuto).
Znam da u duši svake žene leži moć (ili
želja, kako vam drago) da vjeruje šarenim lažama – krema koja će u 21 dan
istopiti sav celulit, one koje će u tri nanošenja potpuno ispeglati sve bore
ili one koje će u mjesec dana dodati jedan broj našem grudnjaku. Ali u rijetkim
trenucima kada smo iskrene same prema sebi, i najboljim prijateljicama,
priznamo da je sve to istinski nemoguće.
To,
naravno, ne znači da ćemo prestati pokušavati. Prvom zgodom ćemo ponovo
nasjesti na dobro snimljenu reklamu koja će nam zagarantirati kozmetičko čudo
za kojim čeznemo, ili će nas u parfumeriji privući sljedeća luksuzna kutijica i
slatke riječi spretne prodavačice kako je ovaj puta stvarno riječ o kremi koja
čini čuda.
I to vam
mogu potvrditi na iskustvu vlastite kože. Zadnje ispaljenje koje sam imala na
tu temu koštalo je gotovo 800 kuna. Jest da sam imala ne malu grižnju savjesti
dok sam potpisivala slip kartice, ali jednostavno sam samu sebe uvjerila da je
to malo (?!) novaca za vlastiti pogled pun odobravanja pred ogledalom. A kako
sam baš imala ozbiljnih problema s licem, skupa ih je krema samo dodatno
istaknula. Tjedan dana nakon te kupovine završila sam kod dermatologice koja mi
je napisala recept za kremu iz ljekarne. Pod njom se moje lice vratilo u
normalu u roku od dva tjedna, a ona je koštala – vjerovali ili ne – 27 kuna.
Lekcija naučena!
Nakon toga
zapravo sam se u potpunosti okrenula ljekarnama i dermokozmetici. Jest da se i
tu može bankrotirati, ali moja je dermatologica izuzetno mudra gospođa (uz to i
najbolja u gradu Zagrebu) pa se krećemo u vrlo razumnim granicama. Od nje sam
naučila nekoliko ključnih lekcija: dva puta godišnje treba promijeniti kremu za
lice. Ljeto i vrućine su doba za hidrataciju, jer barem nekoliko puta dnevno
lice treba očistiti i iznova namazati kremom. Ako imate nekih problema s kožom
ili ako imate više od 35 godina, to je i vrijeme za obavezan faktor 50+ na licu
kada je ono duže od petnaestak minuta izloženo suncu. A jesen i zima su, kaže
ta mudra žena, vrijeme njege i tada koži treba priuštiti “jače”, tj. ciljane
kreme i pokoji kozmetički tretman.
Kako sam
ja poznata “zmija” – istinski volim sunce i toplinu – teško mi padaju ljetna
pravila o izbjegavanju sunčanja. Nisam od onih koji se roštiljaju na plaži u
podne, ali pustite me da se nakon 17 sati izvalim na plaži s knjigom u ruci i
ostavite me tako do zalaska sunca. Znam da je po satnici to previše sunca, ali
u biti sam tamnoputa, a lice je sklonjeno pod veliki obod šešira.
Na svu sreću
još nisam počela plivati sa šilt kapicoma na glavi, jer to bi me stvarno ubilo
u pojam. Tako i tako već ronim k’o Radeljak. Sigurno se sjećate onog famoznog
skoka gdje ugodno popunjeni starčić sa svoje jahte skače u more držeći se
neelegantno za nos. Baš tako (ali daleko od njegove popunjenosti, godina i
jahte) i ja zaronim, jer kapilare u mom
nosu (izmučene vjekovnim upalama sinusa) predaju se na prvu kapljicu morske
vode. Zadnji put kada sam zaronila kao što Bog zapovijeda iz nosa mi je
krvarilo duže od dva sata i tada su mi ozbiljno zaprijetiti paljenjem tih istih
kapilara.
Dakle,
rekao bi moj dobar frend, sve je to od zuba, zuba vremena.
Nema
ronjenja, nema sunčanja… nema…
Ili pojednostavljeno
do boli – sve što je dobro il’ deblja ili je zakonom zabranjeno. I nema tog
kozmetičkog zahvata koji to može promijeniti.
