“Takve muškarci ne žene”… u daljini čujem žamor bakica koje ćakulaju na klupici osunčane rive. Isti tren sam se pretvorila u uho ne bi li čula ostatak razgovora, praveći se da upravo pišem poruku na mobitel. I, znam da je nepristojno prisluškivati tuđe razgovore, ali one su bile toliko teatralne da nisam mogla odoljeti, a da ne čujem ostatak teorije “velikog praska”.
Do prije par minuta kraj njih je koračala sigurnim korakom na visokoj peti zanosna plavuša u ljetnoj kratkoj haljinici cvjetnog uzorka, krupnih dječjih očiju, neodoljiva osmijeha. Za njom je ostajao tropski miris parfema, a muški uzdasi mogli su se čuti kao na najboljem razglasu nekog koncerta.
Začuo bi se pokoji zvižduk i zavodnička doskočica. Sve se nešto “uzvrpoljilo” kad je prošla, a bakice su ponavljale klimajući glavom u znak negiranja: “Takve muškarci ne žene…” Refleksno sam pogledala na sebe i ono što imam odjeveno, želeći se usporediti s njom i vidjeti pripadam li i ja toj statistici koje one spominju? Najradije bih im prišla bliže i pitala: “Koje su to točno”?
I, taman dok sam skupljala hrabrost da im priđem, krajičkom oka snimim preko puta ceste te iste muškarce s uzdasima žudnje čija me zlatna kovina s prsta zaslijepila u sekundi. Shvaćam da su oni svi redom gospodari prstenova (čitaj: oženjeni). Aha, dakle, tu smo…?
Oženi se ona koja pripada sorti savršenih stepfordskih supruga s urednom frizurom, kostmićem ispod koljena pastelne boje, iskontroliranih pokreta, misli i nagona, bez većih prohtjeva – osim da čisti, kuha, sprema, udovoljava te rađa i odgaja djecu kako bi bila dražesna na ponos tati, a svaki put se glava gubi te mašta rasplamsa za samouvjerenim, pomalo nesputanim hodajućim seks simbolima.
Treba li vjerovati da muškarci nagonski traže zamjensku majku oko koje neće trebati previše “muke i truda”? A možda su svjesni da se kraj žene koja odiše samouvjerenošću i zna što želi od života, neće moći samo tako opustiti uz kompjutersku igricu, pivo položeno na trbuh i jednu ruku smještenu uz rub gaća? Uz takvu će se ženu morati više potruditi i u većoj mjeri ulagati svoje vrijeme.
Znači li to, prema viđenom, da se u startu treba odlučiti koja žena želiš biti: Žena za ženidbu (za po doma) ili žena za po vani? Nekako mi se čini da se ni do danas nije uspjela provariti mogućnost postojanja ta dva lika u jednoj osobi. Kud´ god se okreneš dvostruka mjerila, kao kada je žena upitala Konfucija: “Kako to da kad žena spava s 3 različita muškarca, svi kažu da je kurva, ali kada muškarac spava s 10 različitih žena, on je onda faca?”
Konfucije odgovara: “Ako jednu bravu otvaraju 3 različita ključa, to je onda loša brava, ali ako jedan ključ otvara 10 različitih brava, to je onda dobar ključ!”
Samo je zgodna žena Julia Roberts bez obzira na otključanu bravu dobila i ovce i novce tj. ljubav, poštovanje, razumijevanje, ali i bogatstvo.
Nema druge nego već danas donijeti odluku koju ulogu odabrati kako ne bi slijedile predrasude u kojima ionako ne vidimo drugu osobu nego samo vlastito mišljenje o njoj. A mi ljudi skloni smo predrasudama, osudama i klišejima baš kao bezazlene bakice s početka priče.
