Postoje ljudi koji zaista jako dobro pričaju viceve, a ima i onih koji misle da ih dobro pričaju te svaki put nakon što ih ispričaju daju dodatno objašnjenje značenja vica ako netko, slučajno, nije shvatio.
U poslovnom svijetu visokopozicioniranih ljudi, koje nerijetko susrećem, primjećujem da se, kad netko priča vic pa čak i ako nije smiješan, ostali u društvu uglavnom smiju i to gromoglasno. Poželim vjerovati da je to refleksna reakcija koja ide od čovjeka do čovjeka jer je smijeh zarazan, pa da se zapravo smiju onom prvom koji se smije, a koji zvuči kao da trokira, rokće ili štuca. Ali onda stiže priča koja proširuje moje “istraživačko“ objašnjenje.
Na jednoj od svjetskih konferencija, profesor iz Beča ispričao je u Kini vic od minutu i pol, nakon kojeg prevoditeljica prevodi vic jednom rečenicom, a cijela dvorana Kineza se valja po podu od smijeha. Sretan profesor pitao je gospođu kako je to uspjela postići i što im je rekla? A ona se poklonila ispred njega i odgovorila: “Rekla sam im: Profesor je upravo ispričao vic.“
Ok, mogli bismo reći za Kineze da je to dio njihove kulture ponašanja – bezuvjetno poštovanje.
No, šalu na stranu. Postoji i jedna druga činjenica kod nas ljudi. Jučer na sastanku urednik jedne izdavačke kuće priča događaj o mudracu koji je ispričao šalu učenicima i ovi su nakon njegovog komičnog monologa plakali od smijeha. Nakon deset minuta ovaj je ponovno rekao da ima za njih šalu te im ispričao istu. Dvojca od tamo prisutnih bila su suzdržana i nisu se smijali. Nakon što je treći put ispričao u roku od dvadeset minuta istu šalu, više od polovice njih ostalo je ravnodušno, da bi nakon četvrtog puta svi ostali ozbiljni bez reakcije smijeha.
Jedan među njima se ohrabrio pitati mudraca da što mu je trebalo da je četiri puta u kratkom roku prepričao istu šalu? A ovaj mu je odgovorio: “Očito je da se mi ljudi ne možemo četiri puta smijati istoj šali ili radovati istoj stvari… ali zato možemo jako dobro četiri puta plakati na istu stvar.“
I stvarno je tako. Kad se nešto dobro dogodi, prepriča se eventualno četiri puta, nakon toga to više nije razlog za veselje nego se često osobu koja priča što joj se lijepo desilo počne doživljavati kao dosadnog hvalisavca. Međutim, kad se nešto loše dogodi prepričava se još narednih godinu dana. Po mogućnosti ne isto nego se nadodaje još malo jada i nevolje, a ljudi se uredno zgražaju, sažalijevaju, tješe. I svaki put osoba koja priča nešto što joj se loše dogodilo dobiva od okoline razumijevanje, podršku, empatiju, dok onaj koji nam je donio malo životnog veselja brzo završava u zaboravu. Zašto nam je tako teško pridružit se valu nečijeg veselja, a tako rado val nečije tuge održavamo umjetno na životu do u beskonačnost?
Teško se pronalaze razlozi za smijanje, ali se zato materijal za plakanje pronalazi svaki dan.
