Jedan, dva, tri… Tko se nije skrio magarac je bio, iza pika nema, tri put žmiri…
U igri skrivača trudiš se naći najbolja mjesta za sakriti se, kako bi ostao zadnji u igri. Ali ako me nikad ne pronađu, onda igra niti nema smisla. Ja ću ostati skrivena, a oni će započeti novi krug igre s nekim drugim.
Skrivaju li se ljudi iza svojih tajni zato da ipak budu jednom pronađeni? Ima li laž smisla ako nije otkrivena?
Nisam sigurna da, i kad otkrijem nečiju tajnu, želim da osoba sazna da ju znam. I ne znam jesam li ikad dovoljno spremna za nečiji “prljavi veš”.
Što nas ipak dovodi u napast da špijuniramo, kopamo i tražimo? Je li to ona intuicija koja sumnja u istinitost ili bezazlena radoznalost?
Jutros čitam da 90 posto ljudi na Facebooku špijunira bivše prijatelje, partnere, poslovne kolege itd. Reklo bi se – prilika čini lopova. Vjerojatno da nije virtualnog svijeta i moderne tehnologije, postotak bi bio manji. Treba sjest u auto pa čamit ispred nečijeg stana 24 sata i promatrat kad neka osoba ide na more, kad ide van, kad je došla iz provoda, kad je ustala, kad je legla i koliko puta je išla na wc…
Danas sve to vidiš jednim klikom miša. Krene špijunaža bezazlenim promatranjem tuđih slika, niz se nastavlja provjeravanjem tuđih profila koji su u uskom kontaktu s osobom koja se špijunira, a s vremenom svaka objavljena informacija ili pjesma na zidu je vjerojatno “neka skrivena poruka” koju treba dodatno dešifrirati i tumačiti: Što je pjesnik zapravo time htio reći?
Špijuni najčešće očekuju teatralno pokajanje grešnika, a zapravo na kraju dobiju osobnu frustraciju i demonstrativnu šok reakciju osuđenika s nevjericom: Kako si samo mogla/o kopati po mojim stvarima? Postaješ opsesivno kompulzivni frik koji se nakon sumanutog provjeravanja osjeća još lošije, posramljeno, prazno i tužno.
Jedan od vodećih izgovora osoba koje lažu je protekcija, tj. taje da nas “ne povrijede…”
Ako su oni toliko dobronamjerno zaštitnički raspoloženi prema nama, zašto onda mi ne kopiramo taj model ponašanja pa na vrijeme dignemo sidro, nego stojimo nadajući se tom pokajanju (prosvjetljenju) iza kojeg se recidiv sigurno neće pojaviti? Ok. Ok. Svi ponekad lažemo, međutim je li to besramno ili bezazleno?
“Drago mi je da te opet vidim” ili “Ma nije mi to nova majica kupila sam ju prije 100 godina”. To su one laži koje izgovorimo i ne znamo ni sami zašto, ali eto malo “lagimo”. One sa sobom ne nose neke ekstra posljedice, bezazlene su kao i ta igra skrivača u kojoj se ponekad praviš da nisi vidio svoju simpatiju iza stupa kako bi baš ta osoba ostala zadnja i kao pobjednik u igri. Jednostavno malo zažmiriš više nego što treba.
One druge besramne laži nam nabijaju rogove na glavu pa se glasamo i izgledamo kao jeleni u rujnu za vrijeme parenja. Samo nisam sigurna da možemo pronaći toliku količinu drva, kao jeleni, od kojih ćemo se neko vrijeme “trljati” pa da nam rogovi otpadnu.
Pričali su mi kao maloj da će mi narasti nos kao kod Pinokija ako lažem, ali sve što sam starija shvaćam da jedino meni mogu narasti rogovi od ljudi koji besramno lažu… danas nisam sigurna želim li otkrivati tuđe tajne ili laži… možda je bolje živjeti u neznanju… nekako si mirniji i manje boli.
