Krenula sam tako neki dan do kopiraone isprintati nekoliko važnih dokumenata. Dočekala me gužva i guranje studenata. Čekam neko vrijeme i pribojavam se trenutka kada ću doći na red.
Posjet toj kopiraoni uvijek mi stvara bar malu nelagodu jer s jedne strane uvijek moram žuriti budući da drugi čekaju na red, a s druge strane nikada ne znam jesam li sve na računalu poklikala i hoće li mi poslije nešto od papira nedostajati. Stojim tako u vijugavom redu i pripremam se za kaos među fotokopirnim strojevima i djelatnike koji su vječito nervozni i otresiti.
Ljudi koji iskaču iz mase
Dolazim napokon na red i otvaram jedan za drugim dokumente koje imam na usb-sticku. Kad sam napokon završila, teta koja radi u kopiraoni donijela mi je moj bunt papira. Dok sam spajala papire, klamericom sam umalo razbila staklo fotokopirnog stroja, na što se ona nije naljutila. „Samo polako“, govori mi dok panično provjeravam je li sve na broju i je li otisnuto izgleda kako sam zamislila. Izlazim iz kopiraone, jakna mi pada na pod zajedno s ostatkom novca koje mi je vratila. Sama mi je potvrdila misao da sam joj trebala ostaviti napojnicu, kad sam se za minutu vratila unutra očajnički tražeći svoj usb-stick. ˝Jesi ga vidio tu kad si došao za kompjuter?˝ teta ispituje mladića koji je došao na red nakon mene. Samilosno me pogledala. Izašla sam van i luđački nastavila kopati po svom bezdanu od torbe. Dok sam tako prekopavala, stvorila se iza mene. ˝Jesi ga našla?˝ Ostala sam pomalo zatečena.
Ona se stvarno brine o tome jesam li ja, tako smotana i nespretna, našla svoj usb-stick. Vjerojatno joj dnevno kroz tu šumu printera i strojeva prođe na stotine ljudi, svi sa svojim stickovima, klamanjem, jednostranim i dvostranim kopiranjem, a ona se brine za to jesam li ja ipak uspjela pronaći svoj usb.
Tek što sam pomislila koliko je to lijepo od nje, napipavam stick u dnu torbe. ˝Evo ga˝, nasmiješim joj se široko. ˝Ah, uvijek problemi s tim stvarčicama.˝ Uzvratila mi je osmijeh i vratila se na posao. Uljepšala mi je početak dana – naišla sam na dobroćudnu osobu u okruženju u kojem sam inače naviknuta na otresitost i grubost.
Deblji kraj?
Na kolika samo mjesta idemo s knedlom u grlu jer već znamo kakav tretman i ton u nastupu možemo očekivati? Ovakvi ljudi poput tete iz kopiraone, pravo su osvježenje u sivilu usiljenih, nemarnih, bezobraznih pa čak i agresivnih svakodnevnih kontakata. Zašto ljudi uopće postaju takvi? Je li to prava priroda većine ljudi koji se tako drže i ponašaju? Često znam čuti različite formulacije jedne izreke koje idu u smjeru općeg zaključka da biti dobar prema drugima i biti glup znači isto. Čini nam se iz svakodnevnog iskustva da dobričine uvijek izvuku deblji kraj, da ih ljudi naposljetku počnu iskorištavati, a oni ostaju na istom mjestu. S druge strane, koliko je samo primjera kolega na poslu, šefova, direktora koji vječito čekaju iduću žrtvu koju će iskoristiti u svom putu prema cilju na kojem ne usporavaju ni pred kakvim humanim načelima. Znači li to da ne možemo uspjeti u životu i karijeri ako smo jako osjetljivi za tuđe potrebe i ako na njih gotovo uvijek odgovaramo?
Senzibilne vođe
Istraživanja pokazuju da ljudi koji su jako senzibilni prema tuđim potrebama zapravo imaju velike šanse da u poslu izrazito napreduju, ali i stagniraju. Naime, s jedne strane empatija i odgovornost koje ovi ljudi imaju doprinosi njihovom savjesnom obavljanju radnih obveza, ali i slušanju drugih, pomaganju, timskom ponašanju te ih time čini potencijalno izvrsnim rukovoditeljima.
Međutim, pretjerana empatija i pomaganje drugima može ih učiniti ranjivima. Tako mogu početi zapostavljati svoje obveze kako bi pomogli kolegama ili im pak kronično može nedostajati asertivnosti u zauzimanju za sebe. Problem je u tome što smo kao bića jako skloni različitim mentalnim prečacima pomoću kojih si olakšavamo interpretaciju stvarnosti, pa nam se često čini da netko tko je jako uspješan na poslu, kojeg ljudi poštuju i ˝slušaju˝ ne može biti istovremeno i neki jako senzibilan lik kojem je strašno stalo do potreba ljudi s kojima radi.
Realnost je drugačija i moguće je ove osobine uspješno balansirati. Asertivnost i empatija mogu ići ruku pod ruku! Nije nevjerojatno da baš zbog teških ili nepravednih okolnosti ponekad postajemo otresiti, nervozni i nedostupni, iako nam to možda nije u iskonskoj prirodi. Tada bi nam i samima bilo lakše kad bismo se bar na trenutak pretvorili u tetu iz kopiraone s početka priče.
Foto: Shutterstock
