„Ja sam prvorotkinja“, izgovorila sam
novonaučenu riječ liječniku koji me, ni ne pogledavši me, nagradio komentarom: „Vidi se.“
Brzopotezni tečaj dojenja koji je meni
sličio na gušenje djeteta uslijedio je prekasno: Karlo je već izgrizao moje
ocvale bradavice.
Ne idite u bolnicu bez izdajalice i dobro
izvježbanog dojiljačkog grifa!
Ah, ta čudesna plastična umotvorina!
Izdajalica postaje i majka i otac u nadolazećem razdoblju, a bočice s vašim
mlijekom redovita namirnica u vašem hladnjaku uz špek, sir, luk i ostalo.
Sjećam se povratka sa Sv. Duha. Poznate
ulice, standardna prometna gužva, mravinjak pješaka, ali kao da ih promatram iz
okna svemirskog broda. Te stare ulice odjednom imaju novu boju, poznati zidovi
stana imaju drugu energiju… Zapravo, ja više nisam ista.
Nepovratno i zauvijek. Ne pripadam sebi, ne
odgovaram za sebe, ne zanima me više kako sam ja. Središte mojega svijeta samo
je On.
Taj osjećaj vjerojatno je razlogom mojega
stava prema čovjeku koji me, na moju čast, odabrao za majku. Od prvoga dana te
kišne subote u kolovozu Karlo je za mene osoba čije interese, potrebe i želje
iznimno cijenim i uvažavam kao sebi ravnima premda, budimo realni, on to nije.
On je daleko, daleko iznad mene. Bez njega nema ni mene.
