Nakon jedne večernje kontrole osjetila sam lagane trudove. Mislila sam da su lažni jer sam već par puta imala lagane trudove.
Nismo ostajali u bolnici
nego smo otišli u šetnju. Trudovi su uspostavili ritam i shvatila sam da su pravi.
Međutim, još uvijek sam mogla normalno funkcionirati pa nismo htjeli odustati od šetnje
uz more. To mi se činilo prirodnije i više mi je odgovaralo nego da se odmah
zatvorimo među četiri zida.
Šetali smo lagano uz zalazak sunca, a trudovi su se
pojačavali. Bila sam gladna pa smo kupili pizzu u restoranu i
polako se vratili kući. Imala sam osjećaj da bez obzira na klistir koji se radi
prije poroda, moram nešto pojesti i popiti da imam snage kad sve krene.
Odlučila sam slušati svoje potrebe bez obzira što se nisu slagale s pravilima
bolnice. Uz trudove smo večerali, pričali s rođakom koji nije ni primijetio da se nešto događa te otišli u krevet. Kako sam bila navikla na jake
trudove u prošlim porodima, nisam još uvijek bila sasvim sigurna da su to pravi
trudovi i da djeluju.
Oko 23 sata ipak sam odlučila da odemo u bolnicu i provjerimo je li
sve u redu. Bila sam osam prstiju otvorena. Bila sam presretna. Napokon sam doživjela
prave prirodne trudove koji su neusporedivo blaži, kao i
cijeli proces koji bih inače odradila prikovana uz krevet. Ovako, provela sam
ih ugodno u društvu supruga.
Iako tada u tom rodilištu partner nije mogao
nazočiti porođaju, liječnica nam je izašla ususret i pustila supruga da uđe.
Međutim, ustrajala je na dripu i probijanju vodenjaka da još malo ubrzamo
stvari jer je ona bila umorna i radila je jako mnogo toga dana. Iako mi nije
bilo jasno što će trećerotkinji otvorenoj osam prstiju drip, pristala sam zato
da suprug može ostati sa mnom.
