Vremena se mijenjaju, običaji izumiru, sve oko nas je nestalno, promjenjivo poput vremena. Odnosi među ljudima su sve površniji, jednostavno se gube snažniji dodiri i čvršće veze među ljudima, čak i unutar obitelji. Ipak, neke vrijednosti ostaju.
Pojedinac traži drugog pojedinca kako bi bili par, zajednica, obitelj… A kada težimo životu s partnerom, zajednici, obitelji, želimo i djecu jer obitelj bez djece nije potpuna… Kao televizor bez slike, slika bez okvira, okvir bez zida na kojem bi slika visjela ili, prikladno današnjem vremenu – kao novčanik bez novaca.
Draško i ja, moj partner i ja, naša mala obitelj od dvoje također je željela biti puna, prava obitelj. Nas dvoje i naša djeca, to je bio naš san koji se nikako nije uspijevao ostvariti. Pokušavali smo. I pokušavali. Nekoliko puta smo se približili snu, zatrudnjela sam nekoliko puta. Ali su trudnoće završavale spontanim pobačajima. San koji je završavao bolnom noćnom morom. Ipak, nada nas nije ostavljala. Želju nismo gubili. Okrenuli smo se posvajanju, ušli u cijeli proces koji je kod nas, kao i mnoge stvari, izuzetno dugotrajan i kompliciran da dobijete dojam kako će dijete postati punoljetno, možda i samo otac/majka svom djetetu dok se ne riješe sve pravne i birokratske prepreke tog kafkijanskog procesa. Ali, nismo gubili nadu niti smo bili manje odlučni u želji da postanemo veća, punija i ispunjenija obitelj.
Probali smo prirodnim putem, obratili smo se sustavu i pokušali udomiti ostavljeno dijete, siroče. Nakon prirode i društva, došlo je vrijeme i za znanost. Odlučili smo pokušati ostvariti našu prirodnu želju uz pomoć znanosti i umjetne oplodnje. Ponovno upornost i pokušaji, ponovno nade i hladna otrježnjenja. Ipak, nadu nismo gubili niti je želja umirala. Uskoro, nanizalo se deset neuspješnih pokušaja. Deset medicinski potpomognutih pokušaja, deset nadi i – deset mučnih neuspjeha. Ipak, kako je našu nadu održavala iskrena želja, tako je i naša upornost dovela do njena ostvarenja. Napokon – trudnoća. Zahvaljajući Bogu i dr.Strelecu iz Klinike za ginekologiju u Petrovoj, naši pokušaji su se pretvorili u trudnoću, a trudnoća, napokon, u – Auroru i Niku. Sestra i brat, naša kćer i naš sin danas imaju šest godina i sve su ono što smo sanjali, čemu smo se nadali… I puno, puno više od toga. Oni su naš život, a mi, nas četvero zajedno, smo – obitelj.
mama Sandra
I ti želiš podijeliti svoje roditeljsko iskustvo?
Priču i fotografiju svog mališana šalji na: sadrzaj@ordinacija.hr
Dnevnik jedne
mame čeka i tvoju priču!
