Nakon svadbene svečanosti u krugu prijatelja i
uže rodbine (to je ona rodbina koja se ne udeblja) te niza prelijepih korisnih
poklona krenusmo u novu dimenziju seksa. Seks da se zatrudni. Na početku odlično, a onda tlaka: „Kud ćeš baš sad na službeni put kad su oni dani!?“ „Zar oni tvoji u firmi ne znaju da radimo na djetetu??“ Pa ne znaju! Možda sam trebao svima poslati mail?
Tako ja na putu, jajašca propadaju, a sljedeći mjesec opet pritisak. Moram priznati da je napaljujuće ići u seks imajući na umu da puška možda neće opaliti u prazno, već u metu. S druge strane, kad je prošlo šest mjeseci i ništa – malo sam se počeo pitati: “Ja, nositelj odlične sperme, muškarac samo takav, plodan, mišićav, krasnih obrva. Kako to da nije trudna? Sigurno je do nje! Znao sam da nije savršena!”
Kad jednog dana kaže ona: „Mislim da jesam!“ Ja odmah dolje po clearblue. I stvarno jest. Bravo, Mala! Znao sam ja da imam odličnu ženu. A i spermu. Nema tu što ne valjati. Odmah čašćenje u firmi, fešta, javlja se sretna vijest.
Prolaze kontrole kod liječnika, kupuju se knjige o trudnoći i nakon nje, jede se zdravo. Meni trudnice i mlade mame počele biti lijepe i seksi (to su mi prije bile najgore vrste žena). Nije prošlo ni dva mjeseca, zvoni mobitel. Mala plače.
Šok je trajao bar deset dana. Tuga i nevjerica.
Liječnici ne znaju što je pošlo krivo, ali pošlo je. „To je normalno, događa se jako često…“ Ne sjećam se točno u koliko slučajeva, ali postotak koji su nam naveli bio je jako velik pa nam je bilo lakše. Kad se već toliko često događa.
Život ide dalje. Nakon toga nije smjela zatrudnjeti šest mjeseci. Da se sve smiri ili što već drugo tijelu treba. Mislim da smo tada prvi put počeli razgovarat o posvojenju.
