Znate one osobe koje će radije prihvatiti da im se laže u facu, biti iskorištavane, čekati pola sat na kiši, prihvaćati uvrede – očite i zapakirane u ukrasni papir, trpjeti osuđivanja i lažni moral, sve to i puno više, nego se suprotstaviti? One osobe koje se panično boje riječi konflikt? E pa, nadam se da niste jedni od njih, jer ih je uistinu mnogo.
S druge strane, nadam se i da niste na suprotnom kraju kontinuuma – da ne spadate u one dražesne karaktere koji vole prepirku za doručak, ručak i večeru. Ipak, ponekad mi se čini da je čak i takvo ponašanje zdravije nego kontinuirano, neumorno izbjegavanje svakog, pa i najmanjeg sukoba.
Normalno, većini ljudi konflikt nije nimalo draga situacija, radije će ga izbjeći nego iskusiti onaj nelagodan osjećaj naleta krvi u uši i obraze, podrhtavanje glasa i popratni bijes, ljutnju, ponekad čak i suze. Ovo je već primjer nekog vrlo vrućeg, kipućeg konflikta, ali za mnoge, iznenađujuće, tipičan obrazac reagiranja. No moguće je naučiti obuzdati svoje emocije i fiziološke reakcije koliko god nam je ono o čemu raspravljamo važno ili osoba s kojom raspravljamo u tom trenutku beskrajno odbojna. Ako uspijemo sačuvati koliko-toliko hladnu glavu i pribrane misli, konflikt, svađa, rasprava, zauzimanje za sebe, nazovite to kako hoćete, može zapravo biti dobra stvar. Da, dobra!
Pobjeda nad sobom
Prvo, u takvoj situaciji se učimo upravo onome što sam već spomenula – samokontroli, vladanju nad sobom i svojim osjećajima koji često u okolnostima sukoba s drugima znaju biti na n-toj potenciji. Zamislite da vam bliska osoba odjednom priopći da podržava politiku Donalda Trumpa i to sasvim mirno i ˝argumentirano˝, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Naravno, tlak će vam skočiti na 200, glavom će vam prostrujati tisuću i jedna misao, htjeti ćete se možda i zaderati ili pak reći nešto što će je uvrijediti na najnižoj, osobnoj razini. Zamislite koliko samokontrole i vlasti nad sobom morate imati da u takvoj situaciji ostanete potpuno pribrani, ali istovremeno ipak iznesete svoj stav i zgražanje. To je uistinu umijeće, vrsta vještine koja se uči.
Kad ovako postavimo stvari, svaki pa i najmanji konflikt je trening tog umijeća, te samokontrole. Zauzimaš se za sebe, svoja prava, uvjerenja, potrebe, ali ne dopuštaš da ratio bude potisnut u stranu pod naletima onog agresivnog i primitivnog u nama koje u tom trenutku želi vrištati. Svaki put kad iz rasprave izađemo hladne glave, suhih dlanova, i normalnog pulsa ostvarili smo malu pobjedu nad samim sobom.
Ne biste vjerovali, ali u takvim situacijama, kad nam prijeti mini srčani, imamo priliku za puno dubljim upoznavanjem samog sebe naspram tisuću drugih prosječnih situacija u životu. A upoznati samog sebe jedna je od najvažnijih zadaća u životu. Upoznati se i onda mijenjati ono što ne valja.
Teške i lake rute
Naše reakcije u situacijama kad se moramo izboriti za sebe, kad biramo istinu umjesto laži, koliko god bi ovo posljednje bilo jednostavnija varijanta, kad riskiramo gubitak odnosa jer volimo sebe, u tako velikim situacijama, naše reakcije nisu nipošto slučajne, nisu nimalo nevažne.
Nekad ćemo u takvim situacijama ostati naprosto paf nad samim sobom, nad suzama koje su došle ni od kuda ili ružnim riječima koje su nam pobjegle s usana pa imamo dojam da stojimo sa strane i slušamo nekog drugog tko je čitavo vrijeme bio zarobljen u našoj glavi. Neki ljudi će poslije takvih epizoda reći -˝Ne znam što mi je došlo. Kao da to nisam bio ja.˝ Ali to jesi bio ti. To je bio onaj ˝ja˝ potisnut i ušutkavan, onaj ja koji traži da ga se prizna i nešto s njim učini– utješi, porazgovara, voli, mijenja. Zato ako želite ostati stranci sami sebi, slobodno predano izbjegavajte sukobe i birajte jednostavnije rute. Ali vrlo jednostavna i moćna istina je da najveće nagrade dolaze nakon najtežih ruta, a u životu su to one u kojima živimo svoju istinu koja je nekad ništa drugo nego glasna i teško probavljiva.
Foto: Shutterstock
