Nedavno smo frendica i ja kupile karte za skorašnji Rihannin koncert u Beču. Sreći nije bilo kraja. Njen novi album mi je na reapt-u već dugo i jedva čekam vidjeti je i čuti uživo. I možda će mnogi reći kako su joj pjesme tipični pop pjesmuljci i dovesti pod upitnik njenu glazbenu autentičnost, ali za mene je svakim albumom sve bolja, iskrenija, sirovija, no ne želimo nastaviti u smjeru pokušaja glazbene kritike.
Povod spominjanju Rihanne je jedna njena pjesma koja me podsjetila ne neka vlastita razmišljanja i osjećaje. Tema pjesme su naravno muško – ženski odnosi, ali u jednom pop – netipičnom, anti – romantičarskom svjetlu. Poruka pjesme, bez iscrpnih analiza, je da je u nastojanjima da riješi vlastite unutarnje probleme, muškarac iz pjesme taj koji je nju očajnički trebao.
Muško – ženski odnosi
Nije li to preokret u oslikavanju prirode simbioze jedne prosječne muško-ženske veze u kojoj se žena u 99% slučajeva prikazuje kao ona koja je osjećajnija, slabija, često labilna i koja treba muškarca kao pratitelja i tješitelja, onoga koji će biti sabran i riješiti problem kad ona sama ne može? Onoga koji će stereotipno biti glas razuma u vezi, pružiti emocionalnu, a često i materijalnu sigurnost. Onoga koji će biti puna slika i prilika princa na bijelom konju. U jednom dijelu pjesme upravo se taj simbol princa na bijelom konju i kočije evocira u potpuno suprotnom – ciničnom i buntovničkom svjetlu. Eksplicitno se daje do znanja da ona ne želi ni bijelog konja, a ni kočiju, odbacivši u jednom jedinom provokativnom stihu nepokorivu eru Disney junakinja čiji problemi napokon prestaju kad se stvori on – muškarac spasitelj.
Tko igra kakvu ulogu u vezi?
Meni se čini da su se uloge danas i te kako promijenile. Sve je više snažnih, nezavisnih žena koje ne treba spasiti i koje se nažalost često protiv svoje volje nađu u situacijama u kojima moraju spašavati drugu stranu, liječiti komplekse manje vrijednosti, odbijati se osjećati krivima jer više zarađuju i boriti se protiv uloge nečije mame koja će kuhati, spremati i tetošiti par male i jedno veliko dijete. Iako istraživanja govore da su žene u našem društvu podzastupljene na većini rukovodećih i upravljačkih pozicija, osjećam da će se u skoroj budućnosti to ipak promijeniti.
Žene počinju shvaćati da mogu imati oboje i da je ona premisa ‘moraš nešto žrtvovati’, ostatak nekog prošlog vremena koje nam i dalje visi nad glavama. Žena koja zna, a ponekad i svjesno odabire biti sama, zamjenjuje ženu koja je rođena da bi jednog dana uskočila u nečiju kočiju. Kamo ta kočije ide, bilo je manje važno.
U cijeloj toj tihoj revoluciji, moram priznati da muškarcima nije nimalo lako. Mnogi odgajani u jednom ozračuju, u kojem ih se učilo stereotipnim i lošim obrascima, sad moraju naučiti uhvatiti korak sa ženom koja prkosi nametnutim ulogama. S jedne strane smo nježne i želimo da nas se pazi i mazi, a s druge strane se natječemo u zaradi, imamo ambicije do plafona i ne znamo niti ne želimo naučiti kuhati ili pak obožavamo kuhati i pečemo najkompliciranije kolače.
Kako sad to? Jesmo li kontradiktorne? Zapravo nismo. Snažna žena istovremeno može biti i osjećajna, zaplakati kad joj je teško, tražiti u svom muškarcu zaštitu, ali znati sama nositi svoje probleme. Konfuzija nastaje jer tek moramo u potpunosti prerasti u društvo u kojem nitko nikoga ne mora spašavati, i u kojem nitko nikoga ne čeka u kočiji, već se dvoje ljudi naprosto nađe i zaljubi i onda hoda jedno pored drugoga, bez kompleksa. A ako između njih i postoji prešutno natjecanje, onda je ono zdravo, zabavno i poticajno. Došli smo do toga da živimo u svijetu u kojem su nam mogućnosti na dlanu, i možemo biti apsolutno sve što poželimo, a definitivno najdosadnije od svega je biti nečija princeza.
Foto: Shutterstock
