Psiha ima nezgodnu osobinu: sve pamti i sprema u nesvjesno pa vraća kada joj se svidi
Razgovarao: Hassan Haidar Diab
Predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb Darko Marčinko doktor je medicine i doktor znanosti, specijalist psihijatar te redoviti profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Psihoanalitički je i obiteljski psihoterapeut, stalni sudski vještak, predsjednik Hrvatskog društva za personologiju, poremećaje ličnosti i poremećaje hranjenja pri Hrvatskom liječničkom zboru i redoviti član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske. S prof. dr. sc Marčinkom razgovarali smo o psihičkom stanju nacije, nasilju među mladima, žalovanju…
Procjenjuje se da do 10 posto populacije pati od nekog oblika anksioznog poremećaja, a osjećaji straha i neizvjesnosti još su izraženiji u krizama. Kako se nositi s anksioznošću u vrijeme najveće svjetske pandemije ili potresa i ratova?
Izraz koji odlično opisuje mentalno zdravlje je mjera. Upravo usklađenost ili mjera između raznih segmenata ličnosti nosi psihičku ravnotežu i sklad. Čovjek je biće koje ima tjelesnu, psihološku, socijalnu i duhovnu komponentu. Isto tako, ljudska psiha ima kognitivnu kao i emocionalnu sastavnicu. Koliko god su aktivnosti dominantno lijeve strane mozga kao što su logika, razum i objektivno bitne, toliko su bitne i komponente dominantno desne strane mozga, gdje spadaju empatija i subjektivno. Bitno je da čovjek shvati da u eri gdje se većina stvari može izračunati postoji i naše subjektivno, koje teško možemo matematički objektivizirati, ali je ključno u doživljaju sreće i punine narativa koji se zove život. Život živimo upravo mi i to sada, tko ako ne mi, kada ako ne sad! Sigmund Freud, osnivač psihoanalize i revolucionar u psihijatriji, davno je ustanovio kako su dvije stvari bitne za čovjeka, a to su voljeti i raditi. Suvremena istraživanja i praksa pokazuju da je i danas to točno. Zato rad na sebi i nastojanje da se bude bolji prema sebi i drugim ljudima, viši stupanj empatije kao i pozitivan odnos prema poslovnim aktivnostima u svakom smislu može pomoći osobi da se osjeća bolje. Psihoanaliza i psihodinamika uče nas kako psihičko funkcioniranje postoji na svjesnoj, predsvjesnoj i nesvjesnoj razini. Svjesni dio psihe samo je vrh ledenog brijega, ispod toga, u dubinama, točnije u našem nesvjesnom, odvijaju se brojni bitni procesi koji utječu na naše funkcioniranje. Pri tome nesvjesni procesi nisu ni u kakvom neprijateljskom odnosu prema svjesnom, nego se radi o kompenzatornom odnosu. Jezik svjesnog bliži je racionalnom, jezik nesvjesnog bliži je iracionalnom, no oba ta jezika bitna su za svakodnevno funkcioniranje. Naši su snovi odličan put prema našem nesvjesnom. Upravo analiza snova u psihoterapiji pokazuje kako je sve moguće u našoj psihi. Tako, primjerice, osoba koja ima tvrdokorno moralističke stavove u svjesnom, može sanjati upravo suprotno, da je teško nemoralna, ali to pridonosi stabilnosti psihe. Ono što sanjamo isto je dio nas, čak bih dodao vrlo bitan dio. S obzirom na to da smo mi cjelovita bića, bolje prihvaćanje svojih dubina ili, točnije, sadržaja nesvjesnog pomaže u boljem poznavanju samog sebe.
Usamljeni ste i anksiozni? Prošećite gradom u društvu psihologa i izgradite psihološku otpornost
Gdje je tu onda anksioznost?
Upravo neravnoteža između unutarnjih tenzija, intrapsihičkih konflikata i neuspješne aktivnosti svjesnog da navedeno ispravi stvaraju anksioznost kao simptom. Anksioznost je produkt ili problem nesklada unutarnje i vanjske psihičke realnosti. Tako gledajući, anksioznost je šansa osobe da kada bolje upozna sebe, smanji tenziju unutarnje realnost i u konačnici smanji ili ukloni anksioznost koja stvara problem u funkcioniranju. Ako dulje traje, anksioznost stvara stanja neuroze ili anksioznih poremećaja. Psihodinamski gledano, u podlozi takvih stanja je nemogućnost uspostavljanja ravnoteže svjesnog i nesvjesnog dijela ličnosti. Kako bi osoba uspostavila ravnotežu, odnosno kako bi svijest na primjeren način prihvatila problemske sadržaje nesvjesnog, treba joj psihoterapija. Upravo dubinski, psihoanalitički oblici psihoterapija, putem odnosa psihoterapeuta i bolesnika, rade na boljem prepoznavanju skrivenih, nesvjesnih sadržaja. Kada neku problemsku situaciju stavimo u fokus, kada je u psihoterapiji prorađujemo, tada težina te situacije postaje manja i postupno dolazi do olakšanja psihe osobe koja ima problem.
Koliko su odnosi s drugim ljudima bitni za pojedinca?
U eri visoke tehnologizacije i informatizacije postavlja se pitanje naših adaptacijskih potencijala. Koliko zapravo emocionalno pratimo promjene koje donosi brz tehnološki razvoj civilizacije? Velik je problem pojedinca u zapadnoj civilizaciji i prilagodba na brz tempo života. Paralelno događanje više stvari u jednom trenutku sve češće je pravilo i nešto što je cijena uspjeha. Multitasking, istovremeno odvijanje više aktivnosti na poslu, postaje temelj poslovne taktike, ali isti taj fenomen ima i nezgodnu nuspojavu, a to je površnost. Ovaj brz tempo znači da ne stignemo dobro proraditi neke ranije životne situacije kao što su preseljenja, promjene u odnosima I životni gubici. Gubitke radi ubrzanog življenja često potiskujemo i ne obrađujemo ih na pravi način, a to nam se vraća u formi psihičkih smetnji.
Kako žalujemo danas?
Psiha ima nezgodnu osobinu, sve pamti i sprema u nesvjesno pa vraća kada joj se svidi. Dakle, smatram da je žalovanje generalno značajan problem ljudi u globaliziranom i otuđenom društvu. Jedan je od dodatnih fenomena u našoj civilizaciji i osamljenost. Zapadna kultura stvorila je najosamljenija društva u ljudskoj povijesti. Pri tome je osamljenost fenomen koji nije vezan isključivo uz odnose s drugim ljudima jer može biti prisutan i kod ljudi koji održavaju odnose s drugim ljudima, ali ti su odnosi nezadovoljavajući i površni. Fascinantni su rezultati najdugovječnije studije o sreći, koju od 1938. u kontinuitetu vode kolege s Harvarda. Prate živote ljudi cijeli njihov život i pri tome gledaju što je bitno. Profesor psihijatrije s Harvarda Robert Waldinger nedavno je objavio i knjigu (“The Good Life: Lessons from the World’s Longest Scientific Study of Happiness”) s rezultatima studije, koji pokazuju da su za zdravlje i sreću u životu ključni dobri odnosi. Trajanje i kvaliteta odnosa s drugim ljudima direktno pridonose razini sreće i zdravlja pojedinca. Daljnji su zaključci istraživanja da dobar život nije nužno lagodan život. Isto tako ne moramo stalno biti sretni (kako sugeriraju poruke s društvenih mreža). Održavanje dobrih odnosa na poslu isto nas čini jačima. Zdravo upravljanje stresom i negativnim emocijama uključuje i razne oblike tjelesne aktivnosti. Zadnji velik zaključak ove studije jest da nikada nije prekasno za dobre međuljudske odnose i sreću, a primjer su pozitivni socijalizacijski procesi u domovima za starije osobe.
Psihijatar, psiholog ili psihoterapeut – gdje potražiti pomoć kada pati naša psiha?
U posljednje smo vrijeme svjedoci porasta nasilja, čak i među mladima. Koji su uzroci takvog ponašanja? Je li za nasilje među djecom i mladima kriv kućni odgoj ili nešto drugo?
Tijekom edukacije u psihoterapijskom Centru Anna Freud u Londonu, poznati profesor Peter Fonagy naučio me je kako nasilje nije naučenoponašanje, radi se zapravo o ponašanju koje osoba nije naučila. Dakle, nasilje je direktno odraz vlastite slabosti. Jer ako osoba ima snagu, onda nema potrebe da koristi nasilje. Nasiljem osoba koja ima bazično lošu sliku o sebi pokušava taj nedostatak prikriti. Nasilje u tom trenutku nasilniku može donijeti olakšanje, međutim taj učinak je vrlo kratkotrajan jer je u podlozi tog smirenja laž, a ne istina o sebi. Svaki nasilnik koji ima potrebu za ponižavanjem drugog zapravo vapi za pomoći jer prazninu i nedostatak ljubavi koju osjeća u sebi pokušava nadomjestiti pokazivanjem nasilja. Često su u podlozi takvih ponašanja ozbiljni deficiti nastali u fazi formiranja ličnosti, često su nasilnici u djetinjstvu bili žrtve nasilja i integrirali su nasilje kao oblik komunikacije. Važno je naglasiti kako ima nade i za ljude koji su nasilnici, često se radi o osobama s teškim formama poremećaja ličnosti, kao što su antisocijalni poremećaji ličnosti i teže forme narcističnih poremećaja ličnosti. Radeći kao forenzički psihijatar, u zatvorima sam upoznao mnoge ljude s težim poremećajima ličnosti, a neki od njih uspjeli su kroz psihoterapiju postati bolje osobe tako da su nasilje i druga antisocijalna ponašanja iskustveno doživjeli kao problem i postupno ih nadomjestili socijalno prihvatljivijim. U podlozi te njihove promjene bilo je bolje prihvaćanje sebe kao i motivacija za promjenu. Ako nema motivacije, nema ni prostora za promjenu.
Kao psihijatar, kako gledate na to da skupine navijača dogovaraju tučnjave, koje često rezultiraju teškim ozljedama?
Mislim da je bitno educirati ljude o psihološkim fenomenima vezanim uz nasilje. Imao sam priliku, kao sudski vještak psihijatar, razgovarati s ljudima koji su počinili razna djela nasilja. U činu nasilja osoba gubi realnu percepciju, nema realno viđenje sebe. Pri tome su uz temeljne deficite ličnosti u takvim situacijama česte i zloporabe sredstava ovisnosti. Sredstva ovisnosti samo dodatno pojačavaju nasilna ponašanja. Fenomen koji objašnjava kako vidimo sebe izvana i drugog čovjeka iznutra je mentalizacija. Kod osoba sklonim nasilju mentalizacija je poremećena, dakle ne vide realno druge ljude, a sebe još manje. Kao društvo bitno je da već od rane dobi, u školama i edukativnim programima više govorimo o korijenima tih, neprimjerenih ponašanja. Svaki čovjek nosi od rođenja u sebi dva suprotstavljena nagona, a to su nagon libida, kao pozitivan nagon, i agresija, kao negativan nagon. Osoba koja teži ravnoteži ima dominantno derivate pozitivnog nagona, a agresivni dio, koji također postoji, nije stršeći u psihi i nije ugrožavajući. Taj nagon stavljen je pod kontrolu i osoba zato može uredno funkcionirati, kako s drugim ljudima tako i sama sa sobom. Katkad je bolje, katkad nije, ali funkcionira. Kod osobe koja pokazuje primitivne mehanizme obrane i agresivna ponašanja, nagon agresije je stršeći i dominantan. Pojednostavljeno gledano, nasilnik kao odrasla osoba koristi psihološke nezrele mehanizme, kao što je projekcija, putem koje sve problemsko u sebi pripisuje drugima, ili rascjep, gdje sebe vidi kao ispravnu, a druge ljude kao neispravne i loše. Takva se osoba osjeća ugroženo i nevoljeno te zato fizičku agresiju prividno doživljava kao model preživljenja jer u ranom razvoju nije dobila jasne poruke prihvaćanja. Po tome je nasilje i agresija suštinski kompenzacija osjećaja unutarnje inferiornosti i kompleksa manje vrijednosti koji su poput crne rupe i ne daju mira. Upravo razumijevajući nastanak nasilja, možemo pomoći i različitim supkulturama da uđu u korijen ponašanjima kao što su tučnjave navijača i slično.
Kako prepoznati je li djetetu potrebna psihološka pomoć? Ove znakove nemojte ignorirati
Kako ocjenjujete psihičko stanje hrvatske nacije nakon pandemije koronavirusa, potresa i sada rata u Ukrajini?
Čovjek je biće koje ima četiri sastavne komponente: tjelesnu (biološki faktori), psihološku (važnost odnosa s drugima), socijalnu (čovjek je društveno biće) i duhovnu (dublje spoznaje). Navedeno znači kako društveni, okolinski faktori u značajnoj mjeri utječu i na psihičko funkcioniranje pojedinca i grupa. Tako je, primjerice, u prvoj polovini i sredini 20. stoljeća grupa bila jače adaptivno rješenje za funkcioniranje pojedinca. U novije vrijeme niz istraživanja pokazuje kako se traži sve veći stupanj individualizma uz jaku kompetitivnost među ljudima da bi se istaknula svoja uloga u društvu. Navedeno je vidljivo i u perfekcionizmu te porastu poremećaja hranjenja i anksioznih poremećaja u mlađoj populaciji. U našoj, zapadnoj sociokulturi čovjek sve manje koristi grupu kao adaptivno rješenje, a sve više tendira funkcioniraju izvan grupe. Značajno istraživanje Betty Ford i suradnika pokazuje da tzv. individualistička društva u kojima je osoba usmjerena dominantno na sebe i svoje potrebe, imaju nižu razinu sreće od kolektivističkih, gdje pojedinac puno više ulaže u grupu. Kao psihijatar rekao bih da ljudi zanemaruju kako empatijom i davanjem drugima i sami puno dobivaju. Stoga je i gledajući rat u Ukrajini bitno da pokažemo empatiju prema ljudima koji su u nevolji, a manje da moraliziramo o tome što je dobro, a što nije u političkom smislu. Pandemija koronavirusa i potresi sasvim sigurno značajno su utjecali na psihu ljudi. Veliki stresori, a tu spadaju i pandemija i potresi, pogađaju nesvjesno čovjeka, dakle dublje razine. Bilo bi bolje da samo površni dijelovi psihe dobiju udarac, ali kod jačih stresora to nije moguće, nego i dublji dijelovi psihe stradaju. Navedeno znači da kada nesvjesno bude pogođeno, normalna i uravnotežena osoba isto tako može pokazivati znakove većeg psihičkog nesklada ili distresa, od smetnji iz kruga anksioznosti, nesanice, do razdražljivog i promjenjivog raspoloženja pa čak i do iracionalnih ponašanja, koja su ipak vrlo rijetka. Bitno je shvatiti da se u borbi osobe s tim jakim stresorima psiha pojedinca na neki način čisti putem simptoma. Dakle, kada bolje razumijemo dinamiku simptoma, oni nisu nužno i jedino loši, nego spadaju u obrambene mehanizme i adaptacijske aktivnosti. Naravno, kada su simptomi teški i umjereno ili značajno ometaju svakodnevno funkcioniranje, potrebno je potražiti stručnu pomoć. Na Klinici za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb, ustanovili smo porast dolazaka ljudi na psihijatrijske preglede, a vezano direktno uz posljedice pandemije i potresa. Za psihičko stanje nacije bitno je da budemo svjesni kako su dobri odnosi nas s drugim ljudima iznimno bitni u jačanju dobrog stanja nacije. Pri tome je bitno da vidimo cjelovitu sliku, da nam u fokusu nisu samo problemski i negativni fenomeni društva, nas i drugih ljudi, nego da imamo snage prihvatiti I pozitivne dijelove.
Kolika je važnost raznih tipova inteligencije?
Katkada precjenjujemo standardni kvocijent inteligencije (IQ) baziran na logičko-matematičkoj komponenti. Istraživanja pokazuju da IQ pridonosi čovjekovu realnom uspjehu i osjećaju zadovoljstva s najviše 20 posto. Očito treba razvijati i druge oblike inteligencije kao što je emocionalna inteligencija, a u okviru nje dvije temeljne sastavnice. Jedno je intrapersonalna, koja uključuje prepoznavanje ranih osjećaja sebe kao i našu autentičnu motivaciju, koja je opet vezana uz naše osjećaje. Druga sastavnica je interpersonalna i ona uključuje empatiju i prepoznavanje osjećaja drugih kao i usklađivanje komunikacije nas s drugim ljudima. U djetinjstvu nas uče kako postoje krajnje dobri i krajnje loši likovi u bajkama i pričama. U ostatku života shvatimo da uz bijelu i crnu postoje i druge nijanse. Neki ljudi ostaju na toj djetinjoj poziciji i život provedu na klackalici zvanoj crno-bijeli svijet. Primjenjujući načela psihodinamike i shvaćajući da je život narativ kompleksniji od bilo kojeg računala, može nam biti bolje! Primjer su za to sukobi među ljudima, kada se primjenjujući crno-bijelo načelo, osoba drži toga da samo ono što je apsolutno prihvatljivo može biti dobro, a bilo kakva kritika bude doživljena kao napad na sebe, bez mogućnosti popravka. Koji put kad vidimo kako je doista onom drugom koji nas nervira, možemo biti manje kritični prema njemu i bolje ga razumjeti, naravno u konačnici i nama će tada biti bolje.
