Psiha

Psiha

Kako prepoznati je li djetetu potrebna psihološka pomoć? Ove znakove nemojte ignorirati

Shutterstock

Porast je različitih oblika ovisnosti, od alkohola, pušenja, droge, energetskih pića, pa do kockanja…

Kako pomoći djeci koja se suočavaju sa psihičkim problemima, pružiti im ruku, a ne ih gurnuti još više u ponor gurajući probleme pod tepih, govori nam prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, specijalist dječje i adolescentne psihijatrije te forenzičke psihijatrije i pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek.

Kako prepoznati kada treba potražiti psihološku pomoć za dijete?

Iskreno, čini se da danas svako dijete treba oblik pomoći u smislu podrške, ohrabrenja, osnaživanja, ublažavanja djetetove anksioznosti, osjećaja neuspjeha, samoće, straha od neuspjeha, pa i straha od uspjeha, straha od vršnjaka, brojnih drugih smetnji koje danas i jesu alarm da dijete treba podršku. Nije to uvijek nužno pomoć samo dječjeg psihijatra jer ako se radi o blažim smetnjama, dobar psiholog može itekako biti koristan. Istaknula bih kako se djecom trebaju, i zakonski je definirano, baviti jedino stručnjaci koji za to i jesu specijalizirani. Rad s djecom razlikuje se od rada s odraslim pacijentima, pa i ovdje vrijedi ona da dijete nije umanjena verzija odrasle osobe. Prema pravilniku iz 2020. godine o standardima u djelatnosti dječje i adolescentske psihijatrije, djecu i adolescente do 18. godine mogu pregledavati samo psihijatri s užom specijalizacijom iz dječje i adolescentske psihijatrije. Ta je specijalizacija izdvojena od odrasle psihijatrije 2011. godine upravo s ciljem stavljanja naglaska na važnost mentalnog zdravlja djece i mladih te uvažavanja razvojnih specifičnosti.

Koji su alarmi da je djetetu potrebna takva potpora?

Kod djece predškolske dobi ti su alarmi regresija kao noćno mokrenje, intenzivno se boje biti sami u mraku, pa strah od nekih poznatih osoba, ispadi agresije bez povoda, zaostajanje u razvoju govora, loša socijalizacija, teškoće u koncentraciji, naglašena hiperaktivnost, samoizoliranje u skupini djece, neprimjerena ponašanja u obliku seksualnih aluzija ili seksualno neprimjerenih oblika ponašanja (sumnja na spolno zlostavljanje)… Kod djece školske dobi do pretpuberteta riječ je o znakovima u obliku izbjegavanja škole i školskih obaveza, izljeva bijesa, strahova od nekih situacija, teškoća sa snom, usporavanja u smislu zaostajanja sa školskim obvezama, samoozljeđivanja, tikova, neuobičajenih rituala u smislu ponavljanja određenih radnji, perfekcionizma koji je opterećenje za dijete, izbjegavanja vršnjaka ili uobičajenih aktivnosti koje su dijete prije radovale, naglo izbjegavanje jela, pretjerano vrijeme provedeno za mobitelom i računalom i noću.

Koja je dob najrizičnija?

Najrizičnija grupa su adolescenti, između 13 i 17 godina, kada je sve na povišenoj potenciji – emocije, hormoni, pritisci sa svih strana, pojačan i nagao psihički i fizički rast i razvoj, borba s unutarnjim strahovima, osjećaj pripadanja, bunt prema roditeljima i autoritetima općenito, strah od neuspjeha, vršnjaka, spolnosti…

Roditelji mogu opaziti da se nešto događa kad im djeca dugo izbivaju vani, tjelesno propadaju, pa i psihički se doimaju umornima, iscrpljenima, kao da su bez života u sebi (često sumnja na konzumaciju psihoaktivnih tvari), prisutni su nagli ispadi bijesa, agresija prema sebi, prema okolini, stvarima, samoozljeđivanje po tijelu, skrivanje u sobi ili kupaonici, izbjegavanje kontakata s vršnjacima, izolacija, potreba za osamljivanjem, nagle promjene tjelesne težine.

Znakovi upozorenja mogu biti i krađa novca, zlatnine, otuđivanje nekih vrijednih stvari u kući, naglo popuštanje u školi, velik broj izostanaka iz škole, prekid sportskih aktivnosti, konfuzija oko spolnosti ili pretjerano naglašena seksualnost i općenito potreba za seksom, zapuštanje higijene, izgleda, mijenjanje dana za noć i obrnuto, nepredvidljivost u postupcima, impulzivnost koju dijete teško kontrolira i zbog koje roditelji iskazuju strah za sebe i svoju sigurnost, iskazivanje misli o smrti, o suicidu, o tome da bi bilo bolje da ih nema… Niz je kod adolescenata zabrinjavajućih situacija gdje je ipak potrebno potražiti i poslušati pomoć stručnjaka jer je roditelj djetetu preblizu i dijete mu ne želi, što je i razumljivo, reći što ga muči. Djeca često misle i kako će roditelji ismijati ili umanjivati njihov problem.

Brzo se naljutite i reagirate burno? Donosimo važne alate kojima možete kontrolirati svoje reakcije

Je li još uvijek “sramota” odvesti dijete psihijatru ili psihologu?

U kakvom sustavu živimo, bit će još malo i stvar rutine da svi tražimo pomoć ili psihologa ili psihijatra. Da, još uvijek je tabu ili stigma tražiti pomoć psihologa, odnosno psihijatra, i to nažalost često intelektualne elite, koje bi u biti prve trebale prepoznati važnost skrbi o mentalnom zdravlju. No, stigmu čine upravo slojevi onih koji bi prvi znanstveno i stručno trebali podržati pravo djece i svih nas na dobro mentalno zdravlje.

Zašto je psihičko zdravlje tabu?

Vjerojatno zato što živimo u društvu u kojemu se ne dopušta pravo da se bude slab, bolestan, star, siromašan, da se bude žena iznad 50 godina, da se bude drukčijeg izgleda nego što Instagram nameće. Pa kako onda da ne bude tabu ako slučajno imaš krizu jer si izgubio dijete, posao, razvodiš se, umro ti je roditelj ili se iznenada razboliš? Rekla bih, dakle, da smo još uvijek “fake” društvo u kojemu brojni realno i traže neki oblik pomoći, ali rijetki će to priznati i reći “U redu je tražiti pomoć”, “Nije u redu osuđivati kada je netko bolestan jer je psihička bolest jednaka kao i svaka druga, ako ne i teža, jer kolateralno pati i cijela obitelj”.

Kakvo je mentalno zdravlje djece u Hrvatskoj danas? Koji su najčešći problemi?

Ako pratim ono što čujem od kolega koji se nastoje nositi sa svim izazovima koje ovo vrijeme nosi, mislim da mentalno zdravlje djece i nije baš blistavo, da ne kažem da je loše. Prije svega, nas je malo, samo 45 dječjih i adolescentskih psihijatara, a potrebe su kudikamo veće. Dob je sve niža, a patologija sve agresivnija, opasnija, često i s tragičnim krajem, odnosno suicidom. Usudim se reći da su nam djeca mentalno sve zapuštenija, postaju asocijalna, zatvorena, sve manje sklona druženju, spontanosti, igri, svemu onome što i jest bit djeteta. Porast je različitih oblika ovisnosti, od alkohola, pušenja, droge, energetskih pića, pa do kockanja, porast je broja mladih koji su sudionici i prekršajnih i kaznenih djela, više je različitih oblika zlostavljanja i zanemarivanja djece. U porastu su depresija, anksioznost, poremećaji prehrane, samoozljeđivanje, bipolarni poremećaji, pokušaji suicida na različite načine, autizam, intelektualne smetnje, različiti razvojni poremećaji, rijetki sindromi, siromaštvo, fobični obrasci u ponašanju, opsesivno-kompulzivni poremećaji i slično. Dakle, gledajući brojke u posljednje dvije godine, porast je teškoća sigurno oko 30 do 40 posto u odnosu na prijašnje godine, čemu je zasigurno pridonijela i pandemija koja je uvelike, najviše u konačnici, naštetila djeci, koja su prisilno bila na više načina deprimirana. Zabrinjava me što brojni klinci i danas, iako to ne moraju, nose maske jer ih one “štite od toga da drugi vide kako se oni osjećaju”. Maske koje su bile znak pandemije, sada im služe kao štit od svojih i tuđih osjećaja, što govori u prilog novim asocijalnim, ali – usudim se reći – i sve više aseksualnim generacijama.

Socijalna anksioznost među najčešćim je mentalnim poremećajima – što je uzrokuje?

Kakav nam je sustav kada govorimo o skrbi za djecu s mentalnim teškoćama?

Najvredniji dio sustava su ljudi koji svakodnevno nastoje poboljšati mentalno stanje mladih. Međutim, kao i svaki drugi sustav, i ovaj traži primarno porast broja stručnjaka svih profila, mrežu skrbi unutar cijele države, ne samo po velikim centrima nego i u manjim gradovima. Nužno je povećati programe preventivnog djelovanja, osnažiti školu u smislu edukacija djelatnika i dobrih kurikuluma kako bi djeca već odrana učila o sebi, svojim osjećajima, važnosti mentalne higijene, o empatiji, brizi za drugog, volontiranju, općenito da im od rane dobi usađujemo kako je brinuti se o sebi i o svom duševnom stanju vrijedno jednako kao što se brinemo o srcu, plućima, mozgu. Uostalom, i somatsko zdravlje često strada kao reakcija na loše psihičko zdravlje. Postoje brojni pomaci, u planu je povećati broj i psihologa i ostalih stručnih suradnika pri osnovnim i srednjim školama, u izradi je nacionalni plan o mentalnom zdravlju općenito, a dio se odnosi i na mentalno zdravlje mladih. Međutim, izazovi su brojni, vremena u kojima živimo vrlo su rizična i mišljenja sam da još postoji puno prostora gdje trebamo djelovati i poboljšati brigu o djeci. Ojačati treba i školsku medicinu, sistematske preventivne preglede koji bi trebali dati uvid u eventualno rizične mlade i za neku mentalnu bolest, ali isto tako treba osigurati i rad s roditeljima jer danas kako nije lako biti dijete, nije lako ni biti roditelj. Zabrinjava činjenica o porastu broja pokušaja suicida među mladima, samoozljeđivanja i ovisnosti. Vrlo su to rizična stanja koja zahtijevaju da vrlo ozbiljno shvatimo skrb o mentalnom zdravlju i kako nije sramota tražiti pomoć. Sramota je za sve nas ako se nečije dijete ubije a da pri tome nitko nije prepoznao da mu treba nečija pomoć ili podrška.

Autor: Suzana Lepan-Štefančić

Foto: Shutterstock 

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo