Iva Čupić apsolventica je na biološkom odsjeku PMF-a, a svoje znanje i veliku ljubav prema životinjama, točnije gmazovima, vodozemcima i beskralježnjacima (posebice paucima i zmijama) odlučila je podijeliti i s pratiteljima na svom Instagram-profilu.
Iako nama koji imamo i strahove, na primjer od pauka, često i nije ugodno gledati fotografije na kojima u ruci drži tarantulu, ipak je zanimljivo kroz njene edukativne objave ponešto i naučiti o tom predmetu straha. Iva, naravno, razumije sve naše strahove, ali s njima ne živi. Ciljevi su joj odavno postali veći od onih početnih o micanju stigmi i objašnjavanju važnosti uloga svih naših vrsta u ekosustavu, a primijetila je da su se kod nekih ljudi, zahvaljujući njenim objavama, smanjili i neki strahovi. Nju ništa ne veseli više od činjenice da ljudi žele učiti o stvarima koje su im strane, a smatra da je to znanje nešto što nam univerzalno treba na svim područjima, od društvenih problema do ostalih znanosti, i to ne samo u biologiji.
Odakle ideja da društvene mreže koristite za edukaciju?
Društvene mreže za edukaciju sam zapravo počela koristiti zahvaljujući slučajnosti, jer su moji prijatelji i poznanici „nebiolozi“ bili zainteresirani za fotografije s bioloških terena koje sam stavljala na Instagram pa sam pomalo počela pisati i prilagođavati tekstove i za sve one kojima je biologija strana. Velik pozitivan odaziv potvrdio mi je kako nisu samo ljudi u biološkim strukama zainteresirani za one životinje koje su u medijima generalno prikazane lošima, već da postoji velik broj ljudi koji imaju interes, ili žele riješiti svoje strahove, a uz to znaju ili uče cijeniti ove životinje. „Pauk nije bauk“ i „Zmije nisu strašne“ na Instagramu su nastali baš zato što su mi ljudi slali fotografije pauka ili zmija za koje su željeli doznati vrstu pa sam to proširila u mali izazov, da me označe na pričama koje postavljaju i tako dobiju informacije o toj vrsti koje mogu dalje podijeliti.
Odakle tolika ljubav prema životinjama?
Oduvijek me posebno oduševljavao svijet gmazova i vodozemaca, a uz njega i beskralježnjaci, posebno pauci i njima srodne skupine. Pretpostavljam da je to zato što sam do tih životinja najlakše mogla doći u vrtu i blizini šume gdje sam odrastala, na opće zaprepaštenje roditelja – ali sa svakim paukom i zmijom koje sam ulovila, lagano su se priviknuli na moje interese (i usput naučili puno o tim životinjama od mene.
Zašto se kod ljudi javlja toliki strah od pauka?
Ono što ljude najviše iracionalno plaši (ili izaziva osjećaj gađenja) kod pauka je njihovo kretanje, broj nogu i dlakavost. Racionalan strah od otrova i ugriza kod nas proizlazi samo iz neznanja, jer najmanji broj ljetnih ugriza može se pripisati paucima, iako ih ljudi obično prve krive za plikove po tijelu. Razlozi su sljedeći: pauci otrov primarno koriste da se mogu prehraniti – ako ga koriste za obranu, riskiraju da se neće moći prehraniti. Malen broj vrsta zato je obramben na dodir, a većinu naših vrsta treba stisnuti i držati stisnute neko vrijeme kako bi ugrizle u samoobrani. Na našim prostorima postoji samo nekoliko vrsta koje će ugristi u obrani, njih sveukupno više od osamsto – što je zanemarivo. Među „mirne“ vrste spada i crna udovica (L. tredecimguttatus), koja će na dodir bježati i povući se na sigurno. Do njenog ugriza dolazi također samo kada je stisnemo.
Je li se njega moguće riješiti?
Strah od pauka i drugih životinja, naravno, moguće je riješiti, samo je za početak potrebno željeti riješiti ga se i odvojiti vrijeme za to. Ništa ne ide preko noći i ne postoje univerzalni koraci za sve, ali i kao za sve ostalo, ide jedino učenjem o predmetu straha. Naravno, učenje u stilu „pauk ima osam nogu, zadak i glavopršnjak…“ neće značiti puno ljudima sa strahom, ali učenje o tome koje nas točno vrste okružuju i koje možemo naći u stanu i kući, kako se one kreću, koliko je njihov otrov beznačajan za ljude te koliko je teško zadobiti ugriz i slično pomoći će u smanjivanju straha. Promatranje tih vrsta (kada je osobi sa strahom to ugodno) u rukama nekoga tko zna o njima je idealno pa tu i tamo volim raditi mala edukacijska predavanja na raznim događanjima samo vezana za to. Nažalost, teško je nekome samome krenuti učiti o njima kada treba filtrirati sve senzacionalističke novinarske članke na internetu, ali zato se nadam uskoro napraviti i neku malu publikaciju o našim najčešćim vrstama s kojima se ljudi susreću i informacijama o njima.
Smatrate da je gledanje na kukce kao štetočine smiješno?
Što se kukaca i paukova tiče, ljudi ih najčešće promatraju kroz prizmu „štetočina“, što je smiješno s obzirom na to da upravo beskralježnjaci nose sve ekološke mreže zbog kojih se na kraju i mi možemo prehranjivati, a bez kojih bi se vrlo brzo dogodio ekološki kolaps. Svaka vrsta ima svoju ekološku nišu (pojednostavljeno, ulogu i mjesto u prehrambenom lancu) koja je dio velike mreže, a micanjem jednog djelića te mreže ona će cijela degradirati – pa tako i komarci, koje ljudi vole spomenuti kao primjer „beskorisnih životinja“, služe kao hrana većim životinjama, prvo u vodenim sustavima dok su ličinke i kasnije kao odrasli u kopnenim sustavima. Pojednostavljen primjer, broj komaraca smanjuje se upravo očuvanjem čistih vodenih sustava (kako bi njihovi predatori mogli živjeti tamo) i njihovih kopnenih predatora – drugim riječima, za „najezde“ komaraca ili drugih neželjenih životinja u našoj blizini odgovorni smo mi sami, obično degradacijom životnih prostora njihovih predatora koji bi im inače kontrolirali brojeve i držali ih u balansu. Sve je povezano, ali ako gledamo kroz antropomorfnu prizmu, lako je zanemariti koliko je bitan naš utjecaj na okoliš. A ako se sada vratimo na pauke, oni bi logikom „štetočina“ trebali biti omiljeni ljudski beskralježnjaci, pošto ih love i hrane se njima.
Kojih se životinja/kukaca ipak trebamo bojati?
Na proljeće i ljeto postaje aktivna većina životinja koje ljudi nastoje izbjeći, ali bitno je znati da nam samo malen broj njih može naškoditi. Treba znati kako se zaštititi od onih vrsta koje se aktivno hrane krvlju pa tako najlakše mogu prenijeti i određene bolesti, a kod nas su u toj kategoriji medicinski najvažniji krpelji – kemijska zaštita sprejevima i/ili pregledavanje odjeće i tijela nakon izlaska u prirodu zbog krpelja su bitni, a ako se dogodi sam ugriz, treba izvaditi krpelja pincetom jednim brzim pokretom prema gore. Mazanje uljima, okretanje krpelja dok ga vadimo i slično samo će prouzročiti to da krpelj izbaci svoj sadržaj želuca zbog stresa, čime se jako povećava mogućnost zaraze ako je taj krpelj prijenosnik.
I zmije su aktivne, što o njima moramo znati?
Zmije koje će ljudi najlakše uočiti u prirodi i oko kuća najlakše je izbjeći ako postoji strah, jer će se same u većini slučajeva udaljiti čim osjete vibracije tla prouzročene našim hodanjem. Ako naiđete na zmiju na stazi i ne možete je zaobići, možete je uplašiti udarcem nogom o tlo i pustiti je da sama otiđe. One se neće braniti ugrizom dok nisu ugrožene bez mogućnosti bijega, a većina naših vrsta zmija strogo je zaštićena i njihovo uznemiravanje je zabranjeno i zakonom kažnjivo. Ako boravimo u prirodi gdje se može naići na otrovnice (također zaštićene vrste: poskok, riđovka i žutokrug), bitno je gledati kuda se krećemo i stavljamo ruke. Za slučaj da do ugriza otrovnice dođe, bitno je ostati smiren, ukloniti nakit s mjesta ugriza ako ga ima te što prije doći do najbliže medicinske postaje. Isisavanje otrova, rezanje mjesta ugriza i podvezivanje ne smije se raditi jer može samo pogoršati situaciju.
Od ove bolesti boluje gotovo pola milijuna Hrvata, a zablude koje kruže su nevjerojatne
Foto: Tomislav Miletić/Pixsell
