Nakon dugog i odvažnog života hrabri samuraj umre i bude dodijeljen raju.
Po naravi je bio znatiželjan, pa zamoli, prije nego što će zauvijek ući u raj, da malo razgleda i pakao. Anđeo mu udovolji i odvede ga do pakla.
Našao se pred velikom dvoranom u kojoj se na sredini nalazio zajednički stol s mnogo biranih u ukusnih jela. Ali, svi koji su sjedili za stolom bili su iscrpljeni, blijedi, mrtvi od gladi.
-Pa kako je to moguće uza sve dobro koje imaju na stolu? – upita samuraj svog vodiča.
– Vidiš, kada ovamo ulaze svi dobivaju vrlo dugi pribor za jelo, dulji od njihove ruke. Samo tako dugačkim štapićima se smiju služiti da unesu hranu u usta. Prstima se ništa ne smije dirati. Budući da im je pribor dulji od ruke, ne uspijevaju nikako hranu unijeti u svoja usta.
Samuraj je gledao jadnike kako se muče sa štapićima ne bi li bar malo hrane stiglo do njihovih gladnih usta. Uzalud. Štapići su bili predugački. Samuraju se smuči i zamoli anđela da ga otprati u raj. Tu ga je dočekalo novo iznenađenje.
Kao i u paklu, tako je i u raju u velikoj dvorani bio bogato postavljeni stol. No za razliku od pakla, oko ovog stola bili su veseli i raspoloženi uzvanici. I oni su imali identične štapiće, potpuno iste duljine kao i oni u paklu, ali sretnici u raju se nisu mučili kako će hranu stavljati u vlastita usta, nego su jedan drugoga hranili, tako da su dugačkim priborom unosili hranu u tuđa usta. Bili su siti do mile volje.
Nesebičnost može usrećiti i onoga koji pruža i onoga koji prima.
