Ako želimo ljubav, moramo je dati. Ako želimo poštovanje, moramo ga dati. Ako želimo novac, moramo ga dati. Kada zaista vrijednu stvar dajete od sebe, zapravo je sve više imate.
Sve što želimo, moramo naučiti dati. I sve što ima
vrijednost davanjem ga nikad ne gubi. Ako davanjem nešto izgubite, nikad nije
ni bilo vaše, bilo je bezvrijedno. Što više dajete ono što je doista vrijedno,
to više imate upravo toga. Tako je s ljubavlju i srećom. Štoviše, njih nije ni
moguće zadržati, ako ih ne dajete. Sada imate i dva kriterija određivanja
vrijednosti. Prvo, kada zaista vrijednu stvar dajete od sebe, zapravo je sve
više imate. Drugo, stvari koje nemaju vrijednost možete izgubiti; one dolaze i
odlaze, dok prave vrijednosti uvijek ostaju s vama.
Također, davanje
je način da dobijete ono što želite. Ako nešto želite, najprije to morate dati.
Nikad nemojte
propustiti priliku za davanje. U očima prirode to je test vaše spremnosti da
primite. Stavite si u zadatak da ni jedan dan ne smije proći bez davanja.
To može biti novčić siromahu ili čovjeku u nevolji, poklon prijatelju , usluga
susjedu ili jednostavno lijepa riječ ili pohvala suradniku.
U nekim
tradicijama i kulturama postoji dobar i praktičan običaj da se određeni
postotak primanja redovno odvaja za dobrotvorne i humanitarne svrhe. To vam od
srca savjetujem, naročito ako ste imućniji. Također, ukoliko ste u potrazi za
bogatstvom, obvezno odvojite nešto novaca, ma koliko malo bilo, te poklonite
onima kojima je potreban.
Kad god budete
sumnjali u ovo načelo, kad god vam se srce bude stislo jer morate nešto dati, a
čini vam se da je vama potrebnije, pročitajte riječi pjesnika i mudraca Rabindranatha
Tagorea. On je o davanju znao mnogo, a znao je i kako nas tome podučiti:
Kočija je
stala pokraj mene. Pogledao si me i sišao , smiješeći se. Ja pomislih da je
sreća mog života naposljetku došla. Odjednom, pružio si mi ruku i rekao:
“Što imaš da mi daš?”.
Ah, kakve li
carske šale, prosjačiti od prosjaka! Stajao sam zbunjen, neodlučan, a onda sam
iz torbe izvadio najsitnije zrnce žita i pružio ga tebi.
Ali kako sam
se snebivao kada sam u smiraj dana ispraznio svoju torbu i na tlima u škrtom
kupu ugledao najsitnije zrnce – zlatno! Gorko li sam zažalio što ne bijah dosta
velikodušan da podarim te svim što imam.
“Stvaranje
sreće”, Adrian Predrag Kezele, str. 235., Dvostruka Duga, Čakovec, 2000.
