Biti sretan moja je obaveza

Sreća… Tako jednostavan i tako velik pojam. Često je nedostižna, a rijetko potpuna. Nekome je za sreću potrebno malo, a nekome ništa nije dovoljno.

Mnogi sreću čekaju, nadaju joj se, zazivaju je… Mnogi se sreće zapravo boje, ne usude se priznati da su sretni, dok je neki i ne vide gledajući samo u ono što ih čini nesretnima. Svi mi težimo sreći i svi želimo da nam i djeca budu sretna, ne razmišljajući pri tome da se i “biti sretan“ uči.

Kako očekivati i nadati se sreći za svoju djecu ako ih ne podučimo kako biti sretan? A kako ih podučiti sreći ako niti sami ne znamo biti sretni?

Svi smo rođeni s tjelesnim i duševnim potrebama. Njihovo zadovoljenje nas čini sretnima. Iako većina ljudi zna zadovoljiti svoje tjelesne potrebe (glad, žeđ, umor, toplina, seks), o psihološkim potrebama (ljubav/pripadanje, moć/sposobnost, sloboda i zabava) manje vodimo računa. Znati prepoznati i zadovoljiti sve svoje potrebe put je ka sreći.

Pri tome je potrebno naučiti “razgovarati“ sa samim sobom, pitati se što želimo i znati da možemo i moramo to ostvariti.

Promatrajući sebe i ljude oko sebe, shvatile smo da uglavnom ne znamo reći što želimo, ali jako dobro znamo što ne želimo. To treba promijeniti. I nikao si ne smijemo dozvoliti pasivno čekanje da stvari krenu na bolje. Sami moramo djelovati kako bi ostvarili kontrolu nad svojim životom.

I djecu je moguće podučiti sreći…

Naučiti ih kako da u životu budu sretna i zadovoljna znači učiti ih donošenju odgovornih izbora za sebe same. Moramo im pružiti mogućnost izbora, učiti ih odgovornosti, samostalnosti, marljivosti, upornosti, dosljednosti… i svim ostalim pozitivnim i vrijednim osobinama. I naučiti ih da je njihova “obaveza“ biti sretan, da se sreće ne treba bojati, niti je zazivati i isčekivati. Sreću treba stvoriti!

Stoga, mnogo sreće u Novoj godini želi vam Kabinet Korneo!