Roditelji, ali i druge značajne osobe u životu djece, trebaju biti svjesni da su u svemu uzor djeci. Djeca se uče ponašati promatrajući život oko sebe. O roditeljskim postupcima te postupcima značajnih osoba u djetetovu životu u raznim situacijama ovisi kako će se djeca ponašati u sličnim situacijama.
Američki
pisac i novinar Robert Fulghum jednom je rekao: “Nemojte se brinuti što vas
djeca ne slušaju, brinite se što vas gledaju”.
Kao stručnjak i osoba koja je imala prilike privatno i profesionalno
provesti puno vremena s djecom (posebice s djecom adolescentne dobi), potpuno
bih se složila s navedenom izjavom. I svaki put kada sam u kontaktu s mladom
osobom ili s roditeljima adolescenta/adolescentice, kroz misli mi prolazi ta
rečenica.
Kako djeca uče?
Naime,
roditelji ali i druge značajne osobe u životu djece kao što su primjerice
odgajatelji i profesori, trebaju biti svjesni da su u svemu uzor djeci. Djeca
se uče ponašati promatrajući život oko sebe. O roditeljskim postupcima te
postupcima značajnih osoba u djetetovu životu u raznim situacijama ovisi kako
će se djeca ponašati u sličnim situacijama.
Ponašanje
neke osobe, pa i adolescenata, ovisi o određenim nasljeđenim osobinama,
predispoziciji i temperamentu, ali i o ponašanju roditelja/odgajatelja koje je
dijete imalo prilike vidjeti u svojoj okolini. Roditelji/odgajatelji su modeli
s kojima se dijete poistovjećuje, a samim tim i modelira njihovo ponašanje. Ovi
tragovi djetinjstva i utjecaja roditelja ponekad se ne vide odmah u djetinjstvu, ali se vrlo jasno ispoljavaju
upravo u adolescenciji.
Ukoliko roditelj dijete kažnjava tako da ga “premlati”
te fizičke kazne koristi uvijek i u svakoj situaciji, možemo li onda očekivati
da dijete svoje frustracije i nezadovoljstvo ispoljava na neki drugi način? Ako
roditelji svoje dijete verbalno usmjeravaju prema poštenju, iskrenosti i trudu,
a sami su svoja dobra stekli na sasvim suprotan način, hoće li se dijete
pridržavati verbalnih uputa ili će u školi ipak primjeniti taktiku svojih
roditelja (koja se pri tome pokazala vrlo uspješnom)? Ako odgajatelji ili
profesori ispred škole puše, mogu li onda očekivati da će njihove sugestije
djeci da je pušenje štetno te stroge sankcije djelovati?
Prenesite poruku pokazujući na svom primjeru
Ponekada
je teško pridržavati se svega što propagiramo svojoj djeci, a ponekad bismo
željeli da djeca uče na našim pogreškama, a ne na vlastitima. Primjerice, ako
smo okorjeli pušači svjesni da su nam cigarete uništile zdravlje i iscijedile
novčanik, evidentno je da djeci želimo prenijeti poruku kako nas je odluka o
pušenju poprilično koštala. No, gledano iz perspektive djeteta, poruka koju ono
najčešće vidi jest da mi i dalje pušimo. Vjerujem da rasprava i iskren razgovor
može biti korisan i možda čak doprinijeti da dijete prije nego zapali prvu
cigaretu ipak razmisli o našim riječima. No, ono što bi moglo utjecati na
njegovu odluku je svjesnost da uvijek ima izbor. Ako unatoč svemu mi i dalje
pušimo, tada moramo priznati da je to zato jer mi to tako želimo – ne zato jer
smo pod stresom, jer smo ovisni, jer nas cigareta smiruje ili, ili ili.
Kažu da
dobar izgovor zlata vrijedi – no u ovom slučaju izgovor samo maskira činjenicu
da je odluka na nama i da u većini slučajeva zapravo imamo izbor. Nedostatakom
izbora ili dobrim izgovorom možemo opravdati svašta – loše ocjene, nasilje,
bezobrazluk, krađu… No, ako prenesemo poruku pokazajući na svom primjeru kako
izbor uvijek postoji i kako smo sami odgovorni za svoje ponašanje, tada i naša
djeca mogu osvijestiti da zasluge za svoje ponašanje mogu pripisati sebi (a ne
primjerice strogom profesoru, društvu, nedostatku novaca i slično). I da uvijek
imaju izbor. Ako im osvijestimo da gotovo uvijek imaju izbor i da su sami odgovorni
za svoje postupke, vjerujem da smo napravili mnogo.
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl.
psiholog
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
