Kako se sve možemo igrati sa svojim djetetom?

Djetetov govor u predškolskoj dobi još je dosta jednostavan zbog čega se djeca ne oslanjaju iskučljivo na govor kako bi naučila i razumjela svijet i međuljudske odnose oko sebe. Djeca koriste mnoštvo neverbalnih znakova poput izraza lica, intonacije glasa, fizičkih pokreta i pozicije tijela prilikom komunikacije kako bi mogla razumjeti što se od njih očekuje i traži. S druge strane, odrasli se primarno služe verbalnom komunikacijom. Kada odrasli postavljaju zahtjeve od djece isključivo putem verbalne komunikacije ili pak ako isključivo putem verbalne komunikacije ga žele nešto naučiti, tada pokušavaju prilagoditi djecu svijetu odraslih, svijetu kojem dijete još razvojno nije doraslo. Odrasli koji tumače djetetovo ponašanje, igru ili komunikaciju rigidno, primjerice kada djetetove suze tumače isključivo kao tugu, mogu lako upasti u zamku nedovoljno nerazumijevanja djetetovih potreba. U skladu s tim, ne mogu mu zadovoljavati emocionalne potrebe u čemu leži ključ da se dijete može razviti u sigurnu i emocionalno zrelu osobu.

Dijete istražuje svijet oko sebe sa svim svojim osjetilima. Djeca imaju nevjerojatan dar mašte i kreativnosti koja, nažalost, često nestane tijekom života nakon što ih se godinama uporno stavlja u određene društvene okvire. Kada se djetetovu maštu pusti, oni od jednostavne stolice napraviti šumu, auto, vlak, kuću, konja za jahanje i bezbroj drugih stvari. Kada im govorimo da stolica nije za jahanje nego za sjedenje, nepotrebno ograničavamo djetetovu maštu i sprečavamo razvoj njegove kreativnosti, ali i izražavanja emocija, misli, iskustva. Ograničavamo i sebe da bolje upoznamo dijete i njegovu percepciju svijeta oko sebe.

Kako dijete istražuje svijet oko sebe igrajući se, pri tome uvježbavajući potrebne životne vještine, ona je od presudne važnosti za njegov razvoj. Kao odrasle osobe, sa djetetom se možemo igrati na nekoliko različita načina:

1. Poput roditelja – usmjereni na podučavanje i učenje djeteta kako svijet funkcionira, što je ispravno, a što ne. U toj igri često nas zabavljaju dječje logičke pogreške, njegovo simpatično tumačenje svijeta.

Primjerice, ako se s djetetom igramo da pijemo čaj, ako se igramo iz uloge roditelja, pitat ćemo dijete trebamo li dodati šećer u čaj ili je li čaj dovoljno sladak da ga popijemo. Premda je dobro da se roditelj posveti djetetu i provodi s njim vrijeme, na ovaj način ne mogu uočiti bogatstvo njegove mašte i igre. Usmjereni smo na to da u igru ubacimo realne, činjenične stvari koje nalikuju na svakodnevnicu. Ako smo uvijek usmjereni na ovaj oblik igre, dijete se može odlučiti igrati radije samo nego s roditeljem koji mu “kvari“ igru s prevelikim uvlačenjem realiteta u priču.

S druge strane, didaktičke i igre s pravilima zahtijevaju prilagodbu određenoj strukturi i zahtijevaju podučavanje djeteta. To znači da postoje igre i trenuci kada igra iz uloge roditelja može biti korisna i kada će samo dijete tražiti roditeljevo podučavanje.

2. Poput djeteta – tada smo ravnopravni partneri u djetetovoj igri, fokusirani na samu igru i jako se zabavljamo pri tome.

Primjerice, sami se zamaskiramo u indijanca koji se potiho šulja s djetetom prema stolcu na kojem sjedi tata-poglavica koji ih je pozvao na sastanak. Dolazimo s punim poštovanjem prema tati-poglavici, naklonimo se i pozdravimo ga indijanskim pozdravom. I onda se dogovaramo svi zajedno kako ćete sutra ići u potragu za posebnom životinjom kojoj treba posvetiti posebna pažnja, ljubav i njega.

Ova igra odgovara igri kako se igraju djeca sa svojim vršnjacima. Vrlo je korisna za odnos između djeteta i roditelja, ali i cjelokupnu obiteljsku dinamiku jer tako neverbalno dajemo djetetu poruku da postoji vrijeme kada smo potpuno ravnopravni. Ovim oblikom igre, djetetu dajemo na znanje da poštujemo njegovu igru, kao i njegovu potrebu da u njoj mi sudjelujemo.

3. Poput terapeuta – kada koristimo određene terapeutske vještine poput reflektiranje djetetovih misli, osjećaja, ponašanja u igri čime ga učimo izborima koje ima u toj igri i odgovornosti za svoje ponašanje.

Primjerice, dijete, nakon što je s veseljem išlo u vrtić godinu dana, odjednom ne želi više ići. Da bismo mu mogli pomoći riješiti situaciju, moramo prvo saznati uzroke tog ponašanja. To možemo tako da prvo saznamo kako dijete doživljava svoju situaciju u vrtiću, što tamo proživljava i sl. Promatranjem njegove igre, pravilnim reagiranjem na igru te uključivanjem u igru na poziv djeteta, može biti izvor velike količine vrlo vrijednih informacija.

Primjerice, dijete se igra figuricama majmuna i velika figurica govori malima vrlo ljutito kako se moraju požuriti s pranjem zubiju i skidanjem jer je vrijeme za spavanje. Na to, mi kao roditelji promatrajući tu igru možemo komentirati s adekvatnim emocionalnim izražajem: “uuuu, ta je zbilja jako ljuta na ove male“. Dijete može potvrditi da je tako ili se može šutke nastaviti igrati, ne mijenjajući sadržaj igre, čime isto potvrđuje da je naša rečenica točna. Može reći i da nije ljuta, pa roditelj može reći: “meni je jako zvučala ljutito“. U ovoj igri, dijete vodi, a roditelj je strpljiv promatrač osim kada mu samo dijete ne da neku ulogu.

Znati se igrati na sva tri načina, izuzetno je vrijedno i korisno u odgoju. Prvi način, igrati se iz uloge roditelja, najlakši je budući da od samog rođenja roditelji imaju ulogu da svoje dijete nešto podučavaju. Drugi način, igrati se poput djeteta se ponekad trebamo prisjetiti, opustiti se, zaboraviti na sve druge obaveze i brige u životu, ali imamo to u sebi. Treći način, poput terapeuta, izuzetno je korisno, no taj način moramo naučiti, da bismo bili u tome uspješni.

U programu “Terapija igrom za roditelje“, roditelji imaju prilike naučiti kako primjenjivati terapeutske vještine u igri s svojim djetetom. Program počinje 10. listopada u Centru Proventus. Za više informacija nazovite na 095 8043982 ili pišite na tatjana@centarproventus.hr.